hamburger-icon

Kliker.info

Boris Dežulović : Balada o risu ili metafizika istosti

Boris Dežulović : Balada o risu ili metafizika istosti

Februar 07
06:39 2014

borisZvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.Elem, okupilo se društvo u kafani oko Muje i sluša njegove epske lovačke priče.

Piše : Boris Dežulović (oslobođenje)

“Jednom ti ja tako bio na svojoj staroj čeki u šumi i čekam. Čekam, čekam, čekam, kad eto ti divlje svinje, bilo u njoj brat-bratu četiri stotine kila, s onim kljovama, stare mi moje, isto slon. Nanišanio ja i bum, ravno među oči. Pade ona mrtva, kad eto ti čopor vukova, navalili krvoloci na moju divlju svinju. Al uhvatio je ja za noge, reko nećete majci! Uhvatio je ja za noge, a vukovi za glavu, pa povuci-potegni. Držim je ja tako za noge, kad…”

“Mujo, telefon!”, prekine ga u to konobarica. Ode on do šanka i vrati se za pet minuta: “Đe sam ono stao?” “Držiš je ti za noge…”, podsjetio ga jedan. “E da”, saspe Mujo fić u usta pa nastavi. “Držim je ja tako za noge i jebem, jebem, jebem…”

Eh, lovačke priče. Još jedan žanr koji lagano izumire. Otkad su ovi mobiteli s kamerama, internet, YouTube i Facebook, nestale su dobre, stare lovačke priče. Sve se snima i dijeli po internetu, pa ako ona divlja svinja i nema baš četiri stotine kilograma, ima Mujo Photoshop, pa učas malo šumsko krme ispadne sabljasti tigar od pola tone. I dok se Mujo s puškom i iPhoneom spusti s Vučje planine u Teslić, već njegova slika sa zvijeri ima dvjesto lajkova i osamdeset komentara.

Jedna takva lovačka priča s Facebooka obišla je ovih dana ono što se kaže “region”: na području rječice Borovnice pod planinom Vrtačom četvorica lovaca iz Fojnice ubili su šestogodišnjeg risa, pa se ponosno fotografirali sa svojim plijenom i sliku pod punim imenima i prezimenima objavili na internetu. I dok su se s Vrtače spustili u Fojnicu, već je njihova slika sa zvijeri digla na noge cijeli Facebook. Jer šta? Ispalo je da je taj, kako zove, ris, zakonom zaštićena, iznimno rijetka divlja životinja – na području cijelog “regiona” živi ih jedva stotinjak – a naši junaci to, naravno, nisu znali. Zašto bi, najzad, lovac to morao znati? Oni nisu čak ni znali što je to, jer, citiram, “nikad u životu na tom području nisu vidjeli ništa slično”.

I to je ključni trenutak ove lovačke priče: oni, naime, nikad u životu na tom području nisu vidjeli ništa slično. A što drugo živ i naoružan čovjek da radi kad vidi nešto što nikad prije nije vidio, nego da, jasno, skine pušku s ramena, nanišani i ubije?

Podsjetila me lovačka priča s planine Vrtače na jednu sličnu iz Hrvatske, od prije desetak godina, kad je grupa lovaca ustrijelila predivnu albino srnu, pa ponosno pozirala kraj nesretne životinje. Nije u to doba bilo Facebooka, pa su se junaci lovom pohvalili novinarima Jutarnjeg lista, ispripovijedavši im zanimljivu priču o albino srni, koja je u njihovom kraju već bila poprimila razmjere mita: neki su mještani tvrdili da su neobičnu bijelu životinju viđali tamo, na obodu šume, neki planinari su se kleli da su je vidjeli na pojilu, treći su tvrdili da je to glupost i da takva srna ne postoji, stručnjaci su pak tvrdili da je moguće, ali jako rijetko, sve dok je naši junaci na kraju nisu otkrili i ubili, pa se s njom fotografirali, da pokažu kako čudesna albino srna zaista postoji.

Kako su pak to hladnokrvnim ubojstvom albino srne dokazali da ona postoji, kad zapravo tek od tada više NE postoji – nije nam valjda dato razumjeti, jer mi nismo lovci i ne razumijemo metafiziku lova.

Junaci iz Hrvatske postupili su jednako kao i njihovi suborci iz Fojnice: ubili su jedno živo biće samo zato što nikad prije nisu vidjeli ništa slično. Štoviše, iz istog su se razloga pohvalili ubojstvom: da je bila obična srna, smeđega krzna kao i sve ostale srne na svijetu, nesretna bi životinja preživjela. Kao što su Fojničani jednako ubojstvom i fotografijom valjda jedinog risa u Srednjobosanskom kantonu, ako ne i u čitavoj Bosni i Hercegovini, pokazali da risa u Bosni – ili barem u Srednjobosanskom kantonu – ima. Vi, jasno, mislite da ga tek sad nema, ali to je zato, naučili smo, što ne razumijete lovačku metafiziku.

Na tom mjestu priča napušta široka prostranstva lovačke epike, a fotografija s Facebooka, baš poput one iz Jutarnjeg lista, postaje ilustracijom lovačkog mentaliteta u “regionu”, i našeg odnosa prema albino srnama i risovima, prema onima dakle koje nikad vidjeli nismo, mada smo čuli priče o njima, odnosu prema mitološkom Nepoznatom – najstrašnijem neprijatelju našega blaženog spokoja u toploj, sigurnoj, ravnoj i netaknutoj istosti.

Ima o tome zgodna priča, izašla u novinama istog dana kad i priča s planine Vrtače. Desetak maskiranih napadača, kaže vijest, napalo je sudionike Međunarodnog festivala queer-filma Merlinka u sarajevskom kinu Kriterion, ozlijedivši dvoje ljudi. Vijest je iz istog lovačkog žanra kao i ona o risu ili albino srni – maskirani lovci godinama su slušali priče o tim, kako se zovu, pederima, pa otišli da svojim očima vide te neobične, nepoznate zvjerke. Kad stvarno, puno kino pedera i lezbijki: i ne biste vjerovali, izgledaju kao obični ljudi, dvije noge, dvije ruke, dva jaja, dvije sise, lako bi se čovjek i zajebao da na vratima kina nije natpisa “Međunarodni festival queer-filma”. Pa mladi lovci, šta će, dohvatili bejzbol-palice i lance.

Nisu oni nikad vidjeli ništa slično – reći će sutra na sudu. Niti su znali da su pederi zaštićena vrsta.

Ondje gdje su oni odrastali, Nepoznato je, naime, najveći prirodni neprijatelj ljudi. Nepoznato se stoga odvajkada ubijalo, mlatilo i satiralo, jer toga nikad među nama nije bilo. Što se onda ubijalo ako toga nikad nije bilo?, pitate se onda vi, jer – shvaćate sad i sami – ne razumijete metafiziku istosti.

Elem, okupilo se društvo u kafani oko Muje i sluša njegove epske lovačke priče. “Jednom ti ja bio s trebom i jebem. Jebem, jebem, jebem, kad eto ti njene prijateljice, navalila i ona na mene. Jarane moj, jednu guzim, druga mi puši, držim ih ja tako u sobi cijelu noć, kad…” “Mujo, telefon!”, prekine ga u to konobarica. Ode on do šanka i vrati se za pet minuta: “Đe sam ono stao?” “Držiš ih cijelu noć…”, podsjetio ga jedan. “E da”, saspe Mujo fić u usta pa nastavi. “Držim ih ja tako cijelu noć i mlatim, mlatim, mlatim…”

Podijeli

Jedan komentar

  1. vojo
    vojo Februar 10, 18:44

    Nema dalje boris je neponovljiv iBoris je samo jedan!

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *