hamburger-icon

Kliker.info

Bojan Bajić : Može li pravoslavni sveštenik prošetati od Baščaršije do Vječne atre?

Bojan Bajić : Može li pravoslavni sveštenik prošetati od Baščaršije do Vječne atre?

03 Januara
04:15 2011

Piše: Bojan Bajić (Blin )

Može li pravoslavni   sveštenik odjeven u mantiju slobodno prošetati od Baščaršije do  Vječne vatre?Dino Mustafić mi je rekao da ne može slobodno, a Vladika Grigorije da bi trebalo.Riječ (slobodno) u ovom slučaju je višeznačna. 

Šetnja od Baščaršije do Vječne vatre podrazumijeva interakciju sa ‘po’ Sarajeva, jer tih nekoliko stotina metara korzoa predstavlja pravi socijalni izlog, privlačan za sve one koji hoće da vide ili da budu viđeni. To ti je možda jedini živi Facebook na planeti, gdje se svi sa svima pozdravljaju i komuniciraju, nešto kao: Ferhadija chat. Izvan toga ti se i ne pika da si  bio u Sarajevu, jer je Sarajevo u shvatanju tamošnjeg svijeta taman toliko, možda još koju stotinu metara niže, do Marijin dvora. Unutar te nepregledne mreže chatovanja u Ferhadiji, Bosna i Hercegovina se shvata kao ‘nešto’ što treba da se podudara sa logikom korzoa, pa se tako sve izvan toga ima smatrati za ‘papka’ – šta god to značilo.

Ako kakav ‘papak’ hoće da razabere o čemu se tu radi, onda mora biti svjestan da je uobičajeni sarajevski chat otvoren, srdačan i pun humora, doduše i višeznačan, ironičan, gdje nikad nisi siguran šta je istina, a šta zajebavanje. U političkom smislu je pun priče o građanstvu, jednakosti, multietničnosti i multikonfesionalnosti, Bosni i Hercegovini kao državi svih naroda i vjera, te vrlo fokusiran na životne i socijalne teme, tako da na prvu loptu Sarajevo stvarno ima šarm kojim se ‘papak’ ili kakav neupućeni stranac može oduševiti.

Prvi problem za ‘papka’ nastaje kad malo zagrebe ispod te uobičajene sarajevske deklamacije uzvišenih civilizacijskih principa i vrijednosti, te uvidi kako je jedna stvar ta slika o sebi kojom Sarajevo voli da se hvali, a potpuno druga stvar je inertnost i vrlo često nespremnost Sarajeva da dostigne vlastitu projekciju ideala, što ponekad poprima odlike prave, pravcate, zatucane provincije.

Valjda zato se ushićeno priča o BiH kao cijeloj, ali se paralelno s tim sve izvan korzoa ocjenjuje kao seljačko i bezveze. Valjda se zato to toliko hvaljeno bh. društvo dijeli na one koji su rođeni u blizini korzoa i one koji nisu (papke), valjda me zato Dino Mustafić ubjeđuje da pravoslavni sveštenik ne može slobodno prošetati korzoom od Baščaršije do Vječne vatre, iako je multikonfesionalnost Sarajeva jedna od omiljenih ‘hvala’ sarajevske čaršije.

Za prošetati slobodno, potrebno je dostići atmosferu slobode, a to znači ispuniti dva uslova: a) da atmosfera slobode postoji u glavi potencijanog šetača (u ovom slučaju pravoslavnog sveštenika u mantiji), i b) da atmosfera slobode postoji u glavama ljudi među kojima se šeta.

Da svešteniku nije lako, mora se priznati. Da je kakav sveštenik sa Madagaskara, Nepala, Perua ili Mongolije, šetao bi bez problema i vjerovatno bi se osjećao prijatno. A sveštenik Srpske pravoslavne crkve, bez obzira kako lično ni u čemu nije učestvovao, vjerovatno na svojim plećima nosi teret cijele institucije, koja se više puta teško obrukala spram imovine i vjernika Islamske vjerske zajednice. S druge strane, i zbog nelagode koju srpskom svešteniku stvaraju odjeci topova Vojske Republike Srpske koji su terorisali Sarajevo. Opterećen takvom pozadinom, uz sve prisutnu srpsku politiku koja se odriče Sarajeva, moguće je da se takav potencijalni šetač osjeća potpunim strancem u svom gradu.

Sloboda nastaje u vlastitoj glavi. Ako osjećaš da je Sarajevo tvoje, da nisi ništa i nikad skrivio, da su ti namjere dobre, da si spreman da osudiš i odbaciš sve loše, onda ti se valjda čini da je to sve normalno i da imaš pravo na svašta, pa i prošetati, koliko god ta šetnja bila samo simbolika za šire shvatanje života i suživota u BiH. Ako pak osjećaš suprotno, da to nije tvoje, da ti se čini da ‘tvoj’ kolektiv ništa loše nije uradio, te da je nepravedno okrivljen, da je to s topovima bilo neophodno zbog ovoga ili onoga, onda ti se valjda čini da svi lako čitaju tvoje misli, pa ti izgleda da je atmosfera neprijateljska i nepodnošljiva.

S druge strane, šetači na korzou, ili uživaju u vlastitoj viktimizaciji, spremni da personifikuju zlo preko pravoslavne mantije, a svakog Srbina obilježe kao četnika, a još uvijek nespremni da se suoče sa vlastitim grijesima, noseći valjda na svojoj savjesti stratišta nedužnih sarajevskih Srba, kao što su Kazani i ostala gubilišta, ili imaju spremnost da grade Sarajevo o kakvom maštaju, a u prvom redu multietničko i multikonfesionalno, slobodno za sve ljude, pa čak i za ‘papke’. I opet, sloboda počinje od vlastite glave i podstiče slobodu u drugoj, trećoj…

U ljeto 2008. godine u Trebinju, u Manastiru Gračanica, pričao sam sa Vladikom Grigorijem skoro dva sata. Do susreta je došlo tako što je moja prijateljica Maja pozvala telefonom njegovog prijatelja Milana, a ja sjedio sa Majom, a on sa Milanom. Uzmem ja telefon od Maje, on od Milana, pa mu ja rekoh da bih volio s njim da popričam u vezi dvije teme. Prva se tiče srpskog nacionalnog interesa u BiH, a druga da utvrdim da li sam ja lud u kontekstu te teme ili je lud gotovo cijeli srpski politički establišment u Republici Srpskoj, jer su nam pozicije dijametralno suprotne, tako da neko u svemu tome nije baš ‘čist’.

Vjerovatno ga je to moje zborenje na telefon dojmilo, pa on upita kad mogu doći do Trebinja. ‘Prekosutra mogu do podne’, velim. – ‘Čekam te onda u to doba’, kaže Vladika.

Dođem u zakazano vrijeme u Manastir Tvrdoš. Kaže jedan od monaha da je Vladika u Gračanici, pa da tamo idem. Kod Manastira Tvrdoš, tom prilikom sretnem jednog profesora iz Rudog, predavao marksizam u srednjoj školi i bio trener karatea, bio je vrlo omiljen među đacima. Sad profa živi i radi u Banjaluci, pa vodio đake iz Banja Luke u Crnu Goru na more, te malo stali kod manastira da se odmore i da se duhovno uzdižu. Kako li profa kombinuje marksizam i vjeru, to ga nisam pitao, nisam imao vremena.
Odem u Gračanicu. Uvedu me u neki prijemni salon, retro opremljen, baš kao da je staro, a manastir nov. Poslije nekoliko minuta se pojavi Vladika u bijeloj mantiji. Ne znam zašto, ali mi na um pade Njegoš kad ugledah Grigorija. Valjda zbog mladosti dvojice vladika, njihove viđenosti, ali i zbog njihove popularnosti među ženskim svijetom. 

Kaže Vladika: ‘Pomoz’ Bog’, a ja uzvratih sa: ‘Dobar dan’. Rukovasmo se. Meni pade na um da sam mogao uzvratiti sa Bog ti pomog'o, ne bi mi jezik otpao, ali sam bez razmišljanja ‘ispalio’ svoj pozdrav, pa mi malo bi krivo, da ne ispadne da kakve inate tjeram. Onda mi prolijeće kroz glavu kontra mogućnost, da je možda Vladika trebao meni nazvati dobar dan, jer otkud on zna da li sam ja pobožan kad me prvi put vidi. Srećom pa ubrzo sjedosmo, i počesmo diskusiju, jer se meni počela nadovezivati sljedeća misao o tome kako se taj pozdrav pomoz’ Bog ne mora nužno smatrati kao pobožan i vjerski, jer je on od velike upotrebe među Srbima u zadnjih dvadeset godina izgubio značenje i smisao, pa ga mnogi koji ništa zajedničko s moralom nemaju uveliko koriste i glasno izgovaraju. Uvijek se čudim kako mi se mozak otme kontroli kad se s nekim bitnim sastajem, pa on nešto misli i nadovezuje sam sa sobom, umjesto da se koncentriše na temu i trenutak.

Kaže Vladika da ga baš interesuje tema srpskog nacionalnog interesa, a naročito što sam rekao da sam možda lud u vezi s tom temom. Ispričam ja njemu moju teoriju o tri varijante srpske politike u BiH: nezavisnost, dejtonsko tavorenje uz neprihvatanje BiH kao svoje države, te na kraju aktivno prihvatanje BiH kao i srpske zemlje i borba za prosperitet i razvoj cijele BiH na evropskom putu. Onda mu ja kažem kako se zalažem za ovu treću opciju, a analizirajući sve što radi vladajuća politička elita u Republici Srpskoj, dolazim do zaključka da oni sve rade pogrešno. Rekao sam mu i da priča o nezavisnosti RS otvara mogućnost da Srbi u BiH završe kao Srbi u Hrvatskoj kad su odbili plan Z4, pa se ponekad reko’ pitam ko je lud. Često pođem sa strane da kažem da ja griješim, pa onda ponovo računam, ali kako god saberem i oduzmem, meni ispadne da je aktuelna srpska politika u BiH potpuno pogrešna. Pa reko’ da mi je ikoga mudrog čuti šta misli na ovu temu.

Uze sad Vladika slovo. Kaže da mu je baš drago da napokon čuje nekog Srbina da govori na taj način. Ovaj početak me ohrabri, em me nazva Srbinom, em mi se učini da će možda nešto od mojih teza podržati. A ja navikao da se ovakva razmišljanja u RS-u karakterišu kao izdajnička i antisrpska, pa moram priznati da mi je bilo drago kad to Vladika reče. Ovo sam mu i prokomentarisao, kad on reče sljedeću stvar: ‘Ja sam Srbin dok je srpstvo podudarno sa hrišćanstvom. U stvarima gdje se srpstvo razilazi sa hrišćanstvom, u tim stvarima Srbin nisam’. 

Nastavlja on: ‘Slično tvojim razmišljanima o tri opcije srpske politike u BiH, ja sam formulisao postojanje izbora za Srbe u BiH, pod nazivom ‘TRI O’. Prva O: osvojiti. Druga O: odvojiti. Treća O: objediniti. Osvojiti se probalo, nije uspjelo, niti je moglo, niti je trebalo pokušavati, a još gore bi bilo ponovo probati. Odvojiti je nemoguće, suicidalno, nepotrebno. Objediniti na evropskom putu je moguće, dobro, treba na tome raditi’.

– ‘Šta objediniti Vladiko?’

‘ Objediniti Srbe, Hrvate i Bošnjake na putu u Evropu’, veli Vladika Grigorije.

Onda poče pričati o BiH u najljepšem svijetlu, o muslimanima, katolicima i pravoslavcima u BiH koji su ‘osuđeni’ jedni na druge, o rodnom Varešu, o mogućnosti da svi budu svjesni svoga, a da poštuju druge, o svojoj Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj koja se proteže cijelom Hercegovinom, od Trebinja do Širokog (ako se sad dobro sjećam dokle je rekao), o tome kako su te granice eparhije uspostavljene prije više vijekova, te kako dejtonske granice nisu nadlažne za eparhijsko djelovanje SPC, čije granice pokrivaju cijelu BiH. Pričao je o privremenosti sjedišta eparhije u Trebinju, te o Mostaru kao vjekovnom sjedištu eparhije, u koje će se valjati vratiti kad-tad. Pomenuo je i onu veliku pouku i nauku: ‘Da mnogi u BiH traže iver u tuđem oku, a brvno u svom ne vide’.  

Kaže da često ima priliku da se sreće na kojekakvim sijelima sa svim predstavnicima srpske politike iz Republike Srpske, pa ih često zna priupitati za koju O opciju se opredjeljuju. Neki od njih kažu osvojiti, neki od njih kažu odvojiti, a niko ne izabere objediniti. Ti si veli prvi da biraš objediniti. Nastavi tako, reče Vladika Grigorije.

Rastasmo se. Svašta smo još pričali, ali nije relevantno za ovu temu. 

Shvatio sam, pored svega, da Srpska pravoslavna crkva jeste tihi motor vraćanja Srba Bosni i Hercegovini, obnavljanja osjećaja pripadnosti, kako Srba BiH, tako BiH Srbima. Na to je obavezuju vijekovi, tradicija, eparhijske granice, ali i čist razum u ocjeni da je nenormalna politika odricati se Mostara, Sarajeva, Tuzle… SPC uz sve promašaje, ponašanje nečasnih pojedinaca iz crkve tokom rata, pa i propovijedi pojedinaca danas, pokazuje neke nove trendove, dok neke nove progresivne generacije teologa iz SPC-a u BiH imaju proaktivan stav prema BiH u njenoj sveukupnosti i svim njenim različitostima.

Dino Mustafić u svojoj fanatičnoj i idealističnoj borbi za Bosnu i Hercegovinu, zemlju koegzistencije i tolerancije, zemlju u kojoj će se jednog dana njena različitost smatrati prednošću, a ne usudom, spreman je da krene od sebe i svog okruženja, prije nego što upre prst ka drugom. On se rodio i odrastao u jednoj staroj zgradi, nadomak čuvene Vijećnice. Odrastao je u zoni Sarajevo chata, koja ga kvalifikuje da ne bude ‘papak’, ali se on brzo izdigao iznad tog provincijalnog rezona, i upravo suprotno, sve one koji za svoju prednost uzimaju ključno to gdje su se rodili i kako se zovu, a ne to šta znaju i umiju, bez pardona nazvao provincijalcima.

Njegove predstave i popularnost širom svijeta govore u prilog tome.

U svojoj beskompromisnosti i želji da Sarajevo postane civilizacijska tačka na globusu, zna da se prvo mora obračunati sa ‘svojima’, pa onda krenuti dalje. Sarajevo mora biti primjer. Sarajevo neće i ne može tražiti reciprocitet od bilo koga, ili će se tu stvoriti Bosna i Hercegovina o kojoj se toliko deklarativno priča ili je neće biti. Dino sa velikim senzibilitetom priča o Banjaluci ili Mostaru, a najteže moguće kritike upućuje Sarajevu, jer zna da je Bosna i Hercegovina takva, da njena budućnost zavisi od najvećih heroja među herojima, a to su ljudi koji imaju snage da kritikuju ‘svoje’. Nasuprot takvih heroja, danas stoje hiljade kukavica i licemjera, koji u svom oku brvno ne vide, a u tuđem iver traže.

Tako je Dino javno na televiziji rekao lažnim sarajevskim ‘demokratama’ da začepe sa svojom licemjernom politikom o multietničkom gradu na Miljacki, dok u praksi sve rade da unište i zadnje trunke građanstva, multietničnosti, tolerancije i koegzistencije. U prilog toj tezi je naveo primjer o neslobodnom Sarajevu, u kojem se pravoslavni sveštenik ne bi smio u mantiji prošetati od Baščaršije do Vječne vatre, jer bi bio izvikan, a možda i pretučen.

Bio sam svjedokom raznih verbalnih napada na Dina Mustafića, koji je optužen da iznosi neistine o Sarajevu, da nanosi štetu imidžu grada, što me je lično ohrabrivalo, jer sam pomišljao da možda Dino nije u pravu, ali kad su ti kritičari Dina Mustafića nastavili da optužuju da on to izjavljuje zato što je prosrpski orjentisan, te ga još prigodno prozvali Nemanja Mustafić, onda sam ponovo postao siguran da je u svojim ocjenama precizno tačan. Poznati su mi karakteri koji lijepe takve etikete vrlo dobro, jer je i kod raznih srpskih licemjera isto tako, dok kritikuješ muslimane sve je dobro, a ako kritikuješ Srbe onda si poturica i izdajnik.

Sve ovo napisah, jer sam prije nekoliko dana upao u vrtlog koincidencija, koje su tražile da se ovo sve napiše. Tačnije, oko katoličkog Božića. Naime, odem u hotel Evropu (Sarajevo) na promociju magistarskog rada na temu vanjske politike BiH, a od strane jednog mog dobrog prijatelja. Sjećam se njegovih teza dok mi je ranije s ushićenjem govorio o novoj doktrini vanjske politike BiH, koja je kako kaže sada taocem vanjskih politika Srbije, Hrvatske, pa i Turske, a mogla bi se preokrenuti, tako što bi se preko BiH mogle dovesti u međuzavisnost interesi ove tri zemlje, koje bi se pravilnim upravljanjem iz BiH mogle objediniti da sve tri rade u interesu BiH, pa da se još takmiče ko će više dobroga napraviti. Ovo objedinjavanje vanjskih politika tri zemlje da rade po nalogu BiH, reče on, podrazumjeva pod obavezno objedinjavanje unutrašnjih snaga.

Podsjeti me ovo objedinjavanje na mudro rezonovanje koje sam slušao od Vladike Grigorija prije više od dvije godine. Nakon prezentacije, otvorim novine, i tamo pročitam vijest ‘Vladika Grigorije prelazi u Mostar i prenosi sjedište Eparhije zahumsko-hercegovačke’. Kakva koincidencija – pomislih. A i Vladika je dosljedan onome što sam slušao od njega, što je podstrek svakom svešteniku da se prošeta i Mostarom i Sarajevom. Sjednem u auto, i krenem obaveznim smjerom od hotela Evropa prema Narodnom pozorištu, gdje prolazim pored Saborne pravoslavne crkve. Približavam se i vidim kako svešteno lice u mantiji čeka da pređe ulicu. Sad mi odjednom pada na pamet i Dino Mustafić. Usporavam, otvaram prozor, zagledam, pa onda buljim u sveštenika, u prvi mah čovjeku neprijatno, onda se ja smijem, pa se on smije, pa se onda na sred ulice samo tako pozdravljamo. Neki narod čeka trolejbus na obližnjoj stanici, pa posmatraju kako sam blokirao saobraćaj. Čovjek moj zemljak, mladi sveštenik s nepunih 30 godina. Dok moji roditelji nisu kupili stan, kad sam bio mali, bili smo podstanari kod njegovog dede u Rudom, a on iz Foče dolazio kod dede, pa se znamo od najranijeg djetinjstva.

Gdje si pošao, pitam. Kaže on: ‘Kod katolika na božićni prijem’.

Nakon toga zovnem Mustafića, nađem ga u Prištini, režira neku predstavu dolje. Ispričam mu da sam napokon vidio sveštenika u mantiji kako hoda sarajevskim ulicama, sam! Kaže on: ‘Ne laži Bojane’. Pa me onda pitao da nije slučajno katolički svećenik, da nisam dobro razaznao mantiju, kažem nije, znam čovjeka od djetinjstva. Pa pita odakle je i gdje je pošao, pa na kraju nepovjerljivo ustvrdi da je vjerovatno negdje blizu išao, i da i dalje ne vjeruje da sveštenik smije i može slobodno šetati od Baščaršije do Vječne vatre.

Vladika Grigorije se dakle vratio u Mostar, Dino Mustafić i dalje smatra da je pred Sarajevom veliki i dug put dostizanja multietničnosti, drug iz djetinjstva služi Bogu u Sarajevu i ide kod drugih konfesija na prijem, drug magistar vanjske politike traži objedinjavanje, a ja?

Ja nekako vjerujem da će ipak biti bolje. 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku