hamburger-icon

Kliker.info

Bitka za Kongres : Za koga će glasati američka radnička klasa?

Bitka za Kongres : Za koga će glasati američka radnička klasa?

26 Oktobra
02:15 2010

U post-modernom vremenu, u kojem živimo, nema onih starih marksističkih kasti, ili bar tako nas ubijeđuju akademici i teoretičarii. Svi smo srednja klasa, i onaj koji zarađuje million dolara godišnje, kao i onaj koji zaradđuje 20 hiljada. I onaj koji je završio doktorat na Harvardu, kao i onaj koji je zavrsio “high school” u najsiromašnijem dijelu grada. Kada se priča o produžavanju radnog vijeka, odnosno prolongiranom odlasku u penziju, ista pravila važe za one koji rade u kancelariji ili ordinaciji, i one koji kopaju u rudniku. Stoga se neki sa pravom pitaju, koja politička opcija danas prestavlja interese radnicke klase (pod radnička, se podrazumijeva ona vrsta rada koja se sastoji od fizičkog i nivo obrazovanja koji nije veći od srednjeg).  Naravno, sam nivo obrazovanja ne čini te pripadnikom radničke klase, jer po Marksovoj teoriji birokrate koje rade u uredima (bez obzira na obrazovanje), su sastavni dio sustava tlačenja i kao takvi spadaju u buržuje ili buržoaziju. Buržoazija po Marksovoj teoriji je ono što mi danas nazivamo srednjom klasom. Da američki Demokrati, njemacki Social Demokrati, ili pak francuski Socijalisti ,ne prestavljaju radničku klasu, svima je jasno. 2002 Jean-Marie Le Pen je iznenadio sve i ušao u drugi krug izbora za predsjednika Francuske. Još veće iznenađenje je bilo da njegovi glasači nisu došli iz reda konzervativnih stranaka koje su podrzžale Jacques Chirac-a, nego iz redova socijalista i komunista koji su razočrani politikom ljevice, odlučli glasati za ekstremnu desnicu.

Sličo se desilo u Austriji i Mađarskoj, Holandiji i Belgiji za vrijeme parlamentarnih izbora. U Njemačoj social demokrati su na zadnjim izborima dobili najmanji broj glasova u istoriji, no tamo se njihovi glasaci okreć novoj stranci ekstremne ljevice (Die Linke), koja se zalaze za ukidanje kapitalizma i uvođenje demokratskog socijalizma. 1980 Ronald Reagan je bio prvi republikanac koji je dobio glasove radničke  klase, čak i one iz redova sindikata. Nakon razočarenja sa Republikancima od 1980-92 radnička klasa se vraca Demokratima i izabire Bill Clinton-a. U tih osam godina Bill Clinton uspijeva da “ublaži” zakone radničkih prava. Doslovno njegovom “trećem” putu (New Democratic Way) on odbačuje kao zastarjele, one “tegobne” ideje stare Demokratske stranke sa zakonima punim regulativa i zaštitnih mehanizama za domaću proizvodnju. Kao vrhunac Clinton potpisuje NAFTA-u koja je trebala kreirati 16 miliona novih radnih mjesta. NAFTA je uspijela kreirati 16 miliona radnih mjesta prvenstveno u finansijskom sektoru (radna mjesta uglavnom nedostupna ljudima bez fakultetskog obrazovanja), ali takodje je zaslužna za preseljenje u Meksiko oko 9 miliona radnih mjesta u industriji (prvenstveno automobilskom i tehnološkom sektoru). Tih 9 miliona radnika je izgubilo dobro plaćene poslove sa prosječnom satnicom od $17, zagarantovanim pravom na bolovanje i godišnjim odmorima. Oni se naravno nisu zaposlili u finansijskom sektoru, nego su bili prinuđeni prihvatili poslove sa znatno manjim primanjima i mnogo nesigurnijim uslovima. Svjesni da su ih “prodali” Demokrati, oni se u sljedećim izborima okreću republikancima te masovno glasaju za George W. Bush-a. Barack Obama, uprkos tvrdnjama , po prvi put nakon Kennedy-a dobija glasove fakultetski obrazovane srednje klase (tkzv. “Suburban“ Republikanaca) i zahvaljujući njima, studentima, i manjinama (crncima, latincima i imigrantima) dobija izbore. Radnička klasa je svjesna da republikanci ne zastupaju njihove ekonomske interese, ali to isto važi i za demokrate. Zašto onda masovno (po sadašnjim anketama oko 2:1), glasaju za republikance?

Tu na scenu dolazi genijalnost Republikanskih političkih stratega poput Carl Rove-a. Svjesni, da je radnička klasa konzervativna i partrijarhalna (baš kao i karakteri iz kustinog filma Sjecas li se Dolly Bell), oni čiste liberale iz Republikanske stranke. U stranačku platformu uvode absolutnu potrebu za odbranu obiteljskih vrijednosti (“Family Values”) i konzervativnih principa. Paradoksalno kapitalizam za koji su se republikanci zalagali zadnjih 80 godina je najzaslužniji za urušavanje baš tih vrijednosti. Demokrati u kongresu prave veliku grešku kada na čelo donjeg doma za “speaker-a” izabiru Nancy Pelosi liberala iz bastilje liberalizma San Franciska, dajući time republikancima metu za mobilizaciju radničke klase. Radnička klasa naravno nije ona romanticizirana progresivna  kasta iz Marksovih teorija, koju on naziva avangardom društvenog progresa. Oni ne vole pedere i lezbejke, ne žele da im žene žive kao karakteri iz serije “Sex and the city“, ne vole imigrante, i ne žele da žive u “globalnoj” kulturi. Taktika Republikanaca je jasna, prepadni ljude da gube sve one vrijednosti koje su stvorile ovu državu. Zatim, predstavi demokrate kao globaliste (naklonjene više Evropi I UN-u nego Americi) koji žele da unište Ameriku. Jedina šansa da demokrati povrate bingo radnika je da naprave jasan kontrast izmedju njihove i Republikanske ekonomske platforme za radničku kl;asu. Početkom oktobra ove godine oni su odlučili prihvatiti baš tu taktiku, zagovarajući zaštitne mehanizme u trgovinskim sporazumima i porezno kažnjavanje kompanija koje zbog uštede sele proizvodnju u druge zemlje. Međutim, da li će ovo izgledati kao jos jedna izborna taktika, kao još samo jedno predizborno obećanje koje se zaboravi nakon izbora, ili da li su Demokrati konačno odlučili da zastupaju radnike u trgovinskim sporazumima sa Korejom, Kolumbijom Kinom, Panamom, Peruom…ostaje da se vidi.   Jedini problem je da li će dobiti šansu da ispune to obećanje.   S. H. (Kliker.info)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku