Kliker.info

Do koje mjere želja za vlašću jednog čovjeka može paralizirati čitavu zemlju, bh. javnost je imala prilike da se uvjeri 2006. godine, kada je Haris Silajdžić srušio aprilski paket ustavnih promjena. Ispalo je da je ispravno procijenio: blokada ustavnih promjena njemu je otvorila vrata Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a njegovoj stranci je donijela izborni rezultat o kakvom su prethodno samo mogli sanjati. Prvih dana nakon tih izbora osjećao sam se i osobno pogođenim izbornim porazom Sulejmana Tihića. Imponirala mi je njegova tolerantnost, spremnost na dijalog, uvažavanje činjenica…, što su Bošnjaci sve uredno izignorirali kad su se našli pred glasačkom kutijom. Ove sedmice sam nakon dugo vremena razgovarao s njim i od svega što sam kod njega cijenio, ostala je samo poštovanja vrijedna spremnost da pristane na intervju sa mnom iako je, kao redovan čitalac Dana, dobro znao šta mislim o njegovim posljednjim političkim potezima. Jednostavno, Tihić kojeg sam dobro poznavao prije izbora i ovaj današnji nisu iste osobe. Zato sam i intervju počeo pitanjem o psihofizičkim posljedicama terapije kojom je izliječio tešku bolest. Tvrdi da kemoterapijski tretmani i zračenja nisu ostavili traga. Ako je tako – drago mi je, ali onda nema druge nego zaključiti da u svom novom pohodu na vlast Tihić pokazuje do sada skrivene karakterne osobine: na putu je da izazove nesagledive, katastrofalne, trajne i ekonomske, i političke, i ustavne posljedice i po državu i po Federaciju Bosne i Hercegovine, samo da bi se osvetio Harisu Silajdžiću za nepravedni poraz na posljednjim općim izborima. Jednostavno, njemu više nisu važne činjenice, nego njegova interpretacija činjenica; šokiran sam otkrićem da je spreman da me gleda u oči i da ne govori istinu o dijalogu koji smo nas dvojica vodili prije dvije godine; jeftinim korištenjem svojih logorskih patnji kao odgovorom pred kamerama na pitanja o svojoj degutantnoj snishodljivosti prema Miloradu Dodiku i Borisu Tadiću; potpunim pobijanjem vlastite odgovornosti za pogubne posljedice prodaje Energopetrola… Najtragičnije od svega jeste što je motiv Tihićevih nerazumnih odluka prije svega želja za osvetom Silajdžiću te što je podstrek za njenu realizaciju pronašao u rezultatima posljednjih izbora. Njemu ništa ne znači ni činjenica da se, ipak, radi o lokalnim, a ne o općim izborima. A pri tome se služi Silajdžićevim metodama: ništa mu ne znače utemeljena upozorenja da zahtjev za rekonstrukciju Vlade Federacije BiH ne može ni teoretski realizirati bez pristanka Stranke za BiH ili novih izbora; isto važi i za činjenicu da je projekt stranih investicija u elektroenergetski sektor jednoglasno podržala cijela Vlada Federacije BiH, uključujući i sve ministre i premijera iz njegove stranke. Sve je to džaba: iako ni sam ne spori da je strategija stranih investicija u elektroenergetski sektor odlična, da nema ništa protiv odabranih strateških partnera iz Njemačke, Austrije i Kazahstana, činjenica da se čitav projekt s razlogom veže za ministra iz Stranke za BiH Vahida Heću Tihiću je dovoljna da i u izglednoj perspektivi potpunog ekonomskog kolapsa Federacije desetine milijardi stranih investicija odbaci baš kao da je ministar saudijskog trezora. Taman onoliko koliko je Silajdžić zloupotrebljavao neostvarivu viziju svoje stopostotne BiH, toliko Tihić ide u drugu krajnost, neobjašnjivo pristajući na Dodikove ultimatume kojima se cementira Republika Srpska, a istovremeno zauvijek otuđuje imovina države Bosne i Hercegovine (neustavnim sporazumom o podjeli državne, naglašavam: državne imovine); i onim dijelom kojim kompromisom naziva Dodikov pristanak na pregovore o ustavnim promjenama, iako laktaški Vođa ni za jotu ne odstupa od stava da nema pregovora o središnjem dijelu vlasti, dakle o Republici Srpskoj, niti o entitetskom glasanju; kao i onim oko popisa stanovništva mašući 2014. godinom, mada se ionako ranije ne mogu anulirati rezultati popisa iz 1991. godine. Tihić maše podrškom međunarodne zajednice koju je dobio za kapitulaciju pred Dodikom; zaboravlja da je istu imao i Silajdžić kada je kapitulirao na pitanju reforme policije. No, za razliku od Tihića, Silajdžić se može makar tješiti da je BiH zbog toga dobila Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom. A šta Bosna i Hercegovina dobija Tihićevim "sporazumom": sad već izgledno gašenje OHR-a, što je Dodiku i bio najvažniji strateški cilj. Pri tome Tihić, a ne Dodik, o stavovima Venecijanske komisije te rezolucijama Evropskog parlamenta i Vijeća Evrope, koje govore o nužnosti ukidanja entitetskog glasanja, govori kao o "neobavezujućim papirima". Zahvaljujući Sulejmanu Tihiću, njegovoj potpunoj političkoj neuračunljivosti i neobuzdanom nagonu da se napije Silajdžićeve političke krvi, Bosna i Hercegovina, a posebno Federacija BiH, strelovito juri u pravu i  ekonomsku, i  političku, i ustavnu katastrofu. (Kliker.info-BH Dani)