Kliker.info

Dok vlade bukvalno svih država svijeta već mjesecima raspravljaju i poduzimaju mjere na umanjenju posljedica ekonomske krize nezapamćene u modernoj historiji, bosanskohercegovački premijer Nikola Špirić se nakon sjednice Fiskalnog vijeća obratio novinarima izjavom da naša zemlja neće biti, poput ostalih, značajnije pogođena krizom. Špirić je po diplomi ekonomista, po znanju seoski učitelj, a po bezobrazluku i drskosti jedna od najistaknutijih perjanica vladajuće kriminalno-nacionalističke oligarhije. Ni deset ovakvih stranica ne bi pružile dovoljno prostora da se samo ukratko opišu primjeri Špirićevog štetočinstva i bezobrazluka. Zato ću se zadržati samo na jednom od posljednjih: Špirić i njegov kolega iz Vijeća ministara BiH Tarik Sadović su, i pored postojećeg bogatog voznog parka državnih organa, za svoje potrebe naručili dva najnovija modela luksuznih Audija Q7, koji su poreski obveznici platili preko 400.000 maraka. I dok je Sadovićev Audi koštao preko 160.000 maraka, Špirić se pobrinuo da njegov automobil ne bude kupljen direktno od ovlaštenog zastupnika Audija u Sarajevu, već preko posrednika iz Republike Srpske, uz plaćanje fakture uvećane za posredništvo koje je koštalo, kako je to Oslobođenje prvo dokumentiralo, dodatnih 80.000 maraka.

Nažalost, Špirić i Sadović su na državni nivo samo prenijeli manire ponašanja moćnika iz entiteta koji su ih delegirali u "državu". O kriminalu Milorada Dodika napokon kompletan dosje ima i američka administracija i njime se ovom prilikom neću baviti. Značajnijim mi se čini obratiti pažnju na regeneriranu federalnu kriminalnu hobotnicu, koja nezasluženo ostaje u sjeni Dodikovih podviga. Naime, nakon predvidljive oslobađajuće presude za nekadašnjeg potpredsjednika Vlade Federacije BiH i ministra finansija za samo nekoliko od desetina dokumentiranih višemilionskih kriminalnih djela, i nakon što je istodobno federalnom premijeru ukinuta OHR-ova zabrana obavljanja javnih funkcija, ta dvojica – Dragan Čović i Edhem Bičakčić – ponovo su uspostavili kriminalno partnerstvo kojim sve uspješnije ovladavaju kompletnim ekonomskim tokovima Federacije, sve slabijim, ali za pljačku još uvijek itekako izdašnim. O čemu govorim, jasnije će biti ukoliko pročitate intervju s direktorom Razvojne banke Federacije BiH na narednim stranicama.

Ono po čemu se novi zamah majstorskog tandema Bičakčić – Čović razlikuje od njihove prethodne epohe, jest potpuna podrška koju dvojac uživa od najmoćnijeg dijela bošnjačke oligarhije predvođene reisom Cerićem, predsjednikom SDA Tihićem i vlasnikom Avaza Radončićem. Cerić dodjeljivanjem svojih indulgencija zadovoljava ambicije vrhovnog vjersko-političkog bošnjačkog lidera, ajatolaha kojem ne smeta teritorijaliziranje Bošnjaka na komadiću Bosne i Hercegovine i njihovo praktično svođenje na sve (vehabijski) radikalniju grupu izgubljenih očajnika; Tihiću je bitno da o(p)stane na čelu stranke i ne postoji cijena koju Bošnjaci i država treba da plate za ostvarenje tog cilja, a koju on nije spreman prihvatiti; Radončiću je važno da iz Razvojne banke Federacije BiH osigura finansijsko preživljavanje njegove zaribale poslovne imperije, nadajući se da ga Miroslav Mišković i Milorad Dodik, ipak, neće ostaviti na cjedilu. Bakiru Izetbegoviću i Nedžadu Brankoviću je ostalo još samo da završe prodaju BH Telecoma, i mogu se i povući iz politike, svjesni da i daleki potomci famiglie ne moraju brinuti o parama.

Dobro ste primijetili da pobrojanoj garnituri pobrojane bošnjačke oligarhije nedostaje Haris Silajdžić. On je, napokon, shvatio kuda vodi bošnjačka kleptokratija. Od nje se jasno distancirao, pokušavajući svojim angažmanom osigurati finansijsku pomoć i projekte iz islamskih zemalja u pokušaju da Federaciju BiH spase od ekonomske katastrofe koja je sve izglednija. Zato je i postao žrtva svakodnevnog avazovsko-mostarsko-banjolučkog medijskog terora, kombiniranog s dobro organiziranom harangom koja se protiv njega vodi u džematima po preciznim instrukcijama samog vrha Islamske zajednice.

Za globalnu recesiju vjerovatno jest kriva sama priroda nametnutog neoliberalnog kapitalizma, no, za bh. ekonomsku krizu ti uzroci su od sekundarnog značaja. Kod nas se radi o tome da ljudska historija, a ni teorija društveno-ekonomskih modela, ne poznaju sistem koji bi mogao funkcionirati s vladajućom kleptokratskom oligarhijom kakva je bosanskohercegovačka. Ne samo što se ovdje radi o bandi nekompetentnih političara koji bi i čekić pokvarili, koji su foteljom i službenim vozačem izliječili svoje malograđanske frustracije, već se radi i o opasnoj grupi dobro pozicioniranih pljačkaša kojoj će i mafijaške metode odbrane vlastitih interesa biti sve manje strane. Početkom 19. stoljeća, nakon Prve industrijske revolucije, hiljade radnika koji su ostali bez posla okrivljavali su mašine za svoj očajan položaj. Njihov vođa Ned Ludd, po kojem je čitav pokret i dobio ime, pozivao je radnike na uništavanje mašina i ludisti su poziv prihvatili. Vremenom su radnici shvatili da uzrok njihovog bijednog položaja nisu mašine, već društveni odnosi koji vlasnicima strojeva omogućuju izrabljivanje radnika. Možda društva neke lekcije iz historije zaista ne mogu preskočiti. Ako je to tačno, onda možda ni po koji kamen na kolonu crnih službenih limuzina koju sljedeći put vidimo na ulicama ne bi bio uzalud bačen, čak i po cijenu da promaši špiriće, tihiće,        dodike, čoviće, brankoviće…  Senad  Pećanin (BH Dani)