Kliker.info

Objavljivanje prve dvije depeše iz američke ambasade u Sarajevu postavilo je po prvi put u javnosti pitanje kako nestabilnost bošnjačkog identiteta utiče na političke odnose i izglede za rješavanje bosanskog pitanja. U povezanim depešama su identificirane dvije ključne vjersko-političke i medijsko-političke osobe, koje koriste ovu nestabilnost bošnjačkog identiteta za svoje lične ciljeve i interese, gurajući dugoročno bošnjačku politiku u konzervativno-religioznom smjeru. To su reis Mustafa Cerić, kao poglavar Islamske zajednice, i Fahrudin Radončić, kao utemeljitelj i vlasnik Avaza i Saveza za bolju budućnost. Charles English, američki ambasador od 2007. do 2010. i autor ovih depeša, uočio je ispravno rastuću debatu između različitih Bošnjaka o vlastitom nacionalnom, vjerskom i kulturnom identitetu. Pitanje identiteta Bošnjaka kao muslimana postalo je jednim od glavnih poprišta borbi za političku budućnost Bosne i Hercegovine.

 Riječ je, ustvari, o vrlo jednostavnom pitanju. Naglašavanje islamskog identiteta Bošnjaka, kao proces izgradnje prave islamske nacije, ima posljedice i na društvenom planu i za izgradnju države. Nije moguće dugoročno graditi zajedničku, sekularnu državu sa druga dva jednakopravna, kršćanska naroda, ako se bošnjački identitet želi svesti samo na vjerski i kulturni identitet. Razlikovanje između različitih bošnjačkih identiteta – nacionalnog, vjerskog i kulturnog – postaje preduvjet za slobodnije izražavanje različitosti interesa među samim Bošnjacima. Naravno da npr. Bošnjak iz Sandžaka može težiti islamskoj vjerskoj poveznici bošnjačkih identiteta, jer mu neko govori da je to jedina njegova stvarna veza sa maticom njegovog naroda i njegovom državom. Bošnjak iz Sarajeva, srednje ili sjeverne Bosne ima drugačije iskustvo svojih odnosa sa Srbima i Hrvatima, pravoslavcima i katolicima te na drugačiji način razumijeva Bosnu i Hercegovinu i svoj vlastiti identitet. Regionalni identiteti Hercegovca ili Krajišnika uključuju različite nacionalne i vjerske identitete, pa je pogrešno svoditi Krajišnika samo na muslimana Cazinske krajine ili predstavljati Hercegovca kao muslimana u južnoj Bosni. Na definiranje bošnjačkog identiteta u velikoj mjeri uticaće odgovor na pitanje da li će Bošnjaci biti odvojeni i izolirani u zaseban političko-pravni entitet, u kojem će ključnu ulogu imati etnički i vjersko-kulturno utemeljene politike ili će Bošnjaci, uz očuvanje različitosti svojih identiteta, nastaviti tražiti različite modele zajedničkog življenja sa drugim narodima sa kojima dijele zajedničku državu, ne zaboravljajući prava pojedinca na vlastiti izbor.

Ova unutarbošnjačka debata ima i lokalne i međunarodne posljedice. Englishove depeše nam potvrđuju takav značaj ove debate.
Istovremeno ove depeše pokazuju personalnu, interesnu uniju dvojice moćnih Bošnjaka koji guraju bošnjačku politiku u konzervativnom i više religijskom pravcu. Njegove depeše treba razumijevati kao diplomatsko informiranje Washingtona o stanju u BiH, a ne kao politiku Vlade SAD-a prema BiH. Razlika je u tome što SAD vide i Cerića i Radončića kao moćne osobe koje mogu imati i korisne uloge, ukoliko to žele. Izbor je njihov. Englishove depeše pokazuju bošnjačkog vjerskog poglavara i medijskog tajkuna kao stvarne ljude sa stvarnim interesima i težnjama. Ovo nije prvo upozorenje reisu Ceriću da je izgradnja slobodnog, otvorenog društva u BiH primarni interes kojeg podržavaju SAD. Ovo nije prvo američko upozorenje ni Radončiću da je njegov koruptivni poslovni obrazac, povezanost sa mafijaškim strukturama ili nedopustivo obračunavanje sa ljudima koji ne misle kao on eliminatoran. Radončić se time sam stavlja sa druge strane vrijednosti koje zagovara Vlada SAD-a. English jasno upozorava Washington na kojim vrijednostima je moguća saradnja sa Radončićem, a gdje je njegovo djelovanje štetno i po Bošnjake i po buduće odnose unutar BiH. Za sve one koji su težili promjeni smjera bošnjačke politike ka većoj saradnji u BiH i regionu, naprimjer, nije bila loša Englishova procjena da će Radončić preuzeti glasače Silajdžićeve Stranke za BiH, a ne SDA. Američke diplomate ponekad podstiču lokalne igrače koji daju prednost pragmatičnom javnom djelovanju naspram ideologije ili etničke pripadnosti ili ratne prošlosti, sve dok ih neki lokalni ili strani tužilac onemogući u takvom pragmatizmu.

U slučaju Radončić, njegov ulazak u politiku je označio kraj monopolskog poistovjećivanja sa bošnjačkim interesom. Radončić je bošnjačke političare koji su govorili o “našem Avazu” opominjao da Avaz “nije naš” nego “njegov”. Pretvaranjem pozicije navodnog bošnjačkog zaštitnika u odbranu svojih vlastitih medijskih, poslovnih i političkih interesa, Radončić je personalizirao svoju poziciju i odredio domete svog uticaja. English njegove glasače razdvaja u dvije grupe – konzervativniju, više religioznu grupu na koju je direktno mogla da utiče podrška Islamske zajednice i reisa Cerića te grupu apatičnih glasača, koji gube nadu u oporavak ekonomije i društva. Depeše dokazuju da nije riječ o Radončiću i njegovim personalnim vrijednostima, jer je on oslikan kao osoba za koju su trajni i važni samo lični interesi, čemu podređuje sve i svakog drugog. To i nije neka tajna. Drugačije je, ipak, kada to kaže ambasador Sjedinjenih Država, bez bilo kakvog personalnog interesa u cijeloj priči.  Esad Hećimović (BH Dani)