Kliker.info

Posjetom američkog potpredsjednika Josepha Bidena, susretima koje je imao u Sarajevu, te govorom koji je održao u Parlamentu BiH, skoro svi u Bosni i Hercegovini imaju razloga biti zadovoljni. Prije svih, Haris Silajdžić, koji je uložio puno energije i svojih mnogobrojnih bliskih vašingtonskih kontakata da u agendu aktivnog američkog angažmana i interesa ponovo vrati Bosnu i Hercegovinu. Milorad Dodik, koji jedini, osim prevodioca i američkog ambasadora, zna šta mu je Biden rekao u odvojenom razgovoru; Dodik koji, izgleda, vjeruje da nekoga može uvjeriti da "Amerika i Republika Srpske dijele iste vrijednosti".

Javier Solana, koji je Bidenovim pristankom da ga prati u Sarajevu uspio ispuniti cilj onih evropskih država, poput Francuske i Švedske, koje se protive snažnijem američkom angažmanu u Bosni i Hercegovini i podržavaju Dodikov i stav Beograda o neophodnosti gašenja Ureda visokog predstavnika. Charles English, koji je i kao najnesposobniji i strateški najkratkovidniji ambasador kojeg je Amerika ikada imala u BiH, uspio u Bidenov govor u Parlamentu BiH ugurati ime svog prudskog miljenika Sulejmana Tihića. Valentin Inzko, koji je od Bidena dobio punu javnu podršku američke administracije za funkciju visokog predstavnika međunarodne zajednice. Sulejman Tihić, koji vjeruje da bi Bidenov javni kompliment mogao anulirati katastrofalne posljedice njegovog podaništva prema Miloradu Dodiku i Borisu Tadiću na predstojećem Kongresu Stranke demokratske akcije i glasanju za predsjednika partije. Zlatko Lagumdžija, koji jeste imao sporednu ulogu u Bidenovoj posjeti, ali koji, kao strateg Tihićeve kandidature za predsjednika SDA, ima iste razloge za zadovoljstvo kao i Tihić.

Iako izgleda paradoksalno, svi pobrojani domaći politički akteri imaju istovremeno dovoljno razloga da budu i nezadovoljni: Silajdžić zbog toga što Biden nije javno označio lidere koji predstavljaju ne samo prepreku integracijama Bosne i Hercegovine u NATO i Evropsku uniju, nego čak i potpunoj implementaciji Dejtonskog ugovora i ublažavanju posljedica rata i genocida; Dodik, zbog toga što Bidenov govor više ne ostavlja ni trunke dileme da li se Amerika nakon osam Bushovih godina ponovo vraća na velika vrata u Bosnu i Hercegovinu, te što isto važi i za pitanje na koga je Biden mislio, govoreći o onima koji koriste nacionalističku retoriku i prijete poništavanjem već sprovedenih mjera na jačanju državnih institucija; Tihić, zato što Biden nije ni pomenuo prudski proces njegovih dogovora sa Dodikom i Draganom Čovićem; Lagumdžija, zato što američki predsjednik nije ohrabrio i pohvalio SDP BiH, i kao najveću multietničku opozicionu stranku, i njega osobno, kao njenog lidera…

Ključna dilema upućenijih analitičara američkog odnosa prema našoj regiji prije Bidenovog dolaska bila je sljedeća: da li on u Sarajevo, Beograd i Prištinu dolazi kako bi svoje domaćine upoznao sa već definiranim ključnim i detaljnim stavovima o snažnom angažmanu nove američke administracije u regiji ili se radi o takozvanoj "facts-finding" misiji, kroz koju je Biden želio na licu mjesta i osobno čuti ključne stavove svojih domaćina, na osnovu kojih će Washington definirati svoju politiku i angažman u regiji. Sudeći prema Bidenovom nastupu, odnosno prema onome što jeste rekao (poput stava da je nezavisnost Kosova "ireverzibilan proces", da je teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine neupitan), kao i sudeći prema onome što nije rekao (kakav je američki stav o neophodnosti i dubini potrebnih promjena Ustava BiH), da se zaključiti da je misija američkog potpredsjednika imala elemente i jednog i drugog karaktera. Svojim sugovornicima u Sarajevu Biden je rekao da je predsjednik Obama osobno od njega zatražio da krene u našu regiju. U narednim sedmicama i mjesecima, zahtjevi nižih, diplomatskih predstavnika američke administracije prema liderima u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu učinit će jasnom američku strategiju prema regiji i principe američkog angažmana.       Senad Pećanin (BH Dani)