hamburger-icon

Kliker.info

Bernard-Henri Levy: „Alija je plakao kad je trebao potpisati Dejton“

Bernard-Henri Levy: „Alija je plakao kad je trebao potpisati Dejton“

11 Aprila
18:14 2012

Poznati francuski filozof i pisac za magazin Slobodna Bosna govori o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine, i prisjeća se vremena u kojem se lomila sudbina tanašnje bh. države – primorane da bira između zaustavljanja krvoprolića i ubijanja ideje o jedinstvenoj BiH .
Devedesetih godina, Bernard-Henri Levy bio je jedan od prvih francuskih intelektualaca koji je pozivao na vojnu intervenciju u Bosni i otvoreno govorio o koncentracionim logorima koje je držala srpska vojska. Ovaj poznati francuski filozof i pisac ovih dana ponovo boravi u Sarajevu, uz obilježavanje 20 godina od početka opsade grada. 

„Kada razmišljam o Sarajevu i Bosni danas, osjećam istovremeno tugu i radost. Radost zato što sam ponovo u ovom gradu koji toliko volim i zemlji prema kojoj osjećam duboko moralno državljanstvo. To nije fraza, zaista se osjećam kao građanin Sarajeva i Bosne. Svaki put kad dođem u Sarajevo, došao sam kući. Ali u isto vrijeme, onog trenutka kada kročim na tlo Sarajeva u svijest mi se vraćaju mnoge užasne slike i događaji, ubistva, patnja… Sve dođe u sjećanje i nosim to sa sobom kao neki strašan suvenir“, kaže Bernard-Henri Levy na početku razgovora za Slobodnu Bosnu.

Možete li se malo prisjetiti Vaših susreta sa bosanskim političarima za vrijeme rata – Alija Izetbegović vas je posjećivao u Parizu, često ste se susretali i sa Harisom Silajdžićem… Po čemu pamtite te razgovore?

To su bili susreti koji su se uvijek odvijali u jednom ozračju hitnosti, jer bilo je takvo vrijeme. Uvijek se odlučivalo bukvalno dan ranije ko će od političara doći, sa kim će se sastati… Izetbegović je u tri navrata dolazio u Pariz na moj poziv pa smo, između ostalog, jednom išli u audijenciju kod pape Ivana Pavla II. Sada mogu reći da je to zaista bio historijski susret – katolički poglavar primio je predsjednika jedne zemlje koja je u ratu, muslimana. Njih dvojica dugo su razgovarali i možda to ne znate, ali Papa je bio iskreno fasciniran Izetbegovićevom borbom za Bosnu. Zapravo, nakon tog njihovog susreta, Vatikan je počeo lobirati za vojnu intervenciju u Bosni, kako zvaničnim putem, tako i kroz neke nezvanične kanale. Što se tiče mojih razgovora sa Izetbegovićem, Silajdžićem i drugima, to su uglavnom bili razgovori o onome što se trenutno događa u Bosni, o vojnoj i humanitarnoj situaciji, o posljednjim dejstvima srpske vojske na Sarajevo… Vrijeme se tada činilo ubrzano, ali ono što je pravo čudo je da smo u svemu tome uspjeli pronaći i vremena za nekoliko zaista dubokih, ozbiljnih razgovora, uprkos tom stanju neprestane hitnosti. Ni do danas mi nije jasno kako smo to uspjeli, ali eto – Alija i ja znali smo dugo razgovarati o politici, religiji, filozofiji i to dobro pamtim. Sjećam se jedne noći, kada smo cijelu noć vodili diskusiju, Alija je govorio o dijalogu između civilizacija, između islama, judaizma i kršćanstva, na veoma iskren i otvoren način u kojem je svaki od nas izrazio svoje stavove, slaganja i neslaganja…

Spomenuli ste razgovore o religiji. Većina Izetbegovićevih kritičara tvrde da je pokušao od Bosne napraviti islamsku državu…

Ne vjerujem u to. On jeste bio musliman, istinski vjernik, i bio je konzervativan, to su činjenice. Ja nisam nijedno od to dvoje. Ali uprkos našim razlikama, svih ovih godina zadržao sam ubjeđenje da Alija nikada nije odustao od multikulturalne i multietničke Bosne i Hercegovine i njenog identiteta kao takvog. Sjećam se Alijinih suza na dan kada je trebao ići da potpiše Dejtonski mirovni sporazum. Znao je da Dejton vrlo lako može postati smrt multietničke, kosmopolitske, nenacionalističke Bosne. Bio je veoma svjestan toga i pamtim njegovu tugu i očaj. Nazvao me je tog jutra, na dan potpisivanja, iz Dejtona i plakao je. Rekao je da oklijeva da potpiše, ali da mu je Richard Holbrooke rekao da mora potpisati. Priznao mi je da se osjeća kao da mu je prislonjen pištolj na čelo. Vi ste iz Bosne, pa možda imate bolji uvid nego ja, ali moj lični utisak kad se sjetim svih tih događaja je da Izetbegović nikada nije želio podjelu Bosne, ali u jednom trenutku jednostavno je morao odustati od tog bosanskog sna. I to je uradio sa velikom tugom. Bio je primoran da potpiše sporazum koji je zaustavio krvoproliće, ali i ubio jednu ideju o Bosni.  Maja radević (Slobodna Bosna)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku