Kliker.info

Intenzivnije bavljenje Hrvatske i Srbije stanjem u Bosni i Hercegovini proteklih mjeseci u praksi potvrđuje sumnje da jedna članica Europske unije i jedna zemlja kandidat de facto ne priznaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH.

Naprotiv, zvanični Zagreb i Beograd u međunarodnim okvirima pokušavaju se nametnuti kao tutori ili supervizori odnosa u Bosni i Hercegovini. Formalno opravdanje je njihova ocjena da je to nestabilna i nefunkcionalna zemlja.

Pravi razlog je to što dvije susjedne države Bosnu i Hercegovinu ne žele, niti je prihvataju, kao državu. Za njih je to samo geografski prostor na kojem s nepomirljivim političkim ciljevima žive Hrvati, Srbi i Bošnjaci.

Analizirajući istupe hrvatskih i srpskih zvaničnika može se lako ustanoviti da oni uz ime Bosne i Hercegovine nikada neće reći država, uglavnom se koristi sintagma – dejtonska BiH, čak se ime države uglavnom izgovara u skraćenici.

U skladu s kontekstom izjave pominju se tu termini državne zajednice, dejtonske tvorevine i slični iz rječnika političkih termina.

Kompleks više vrijednosti

Da bi opravdali takav pristup susjednoj zemlji, njenoj reorganizaciji temeljem Okvirnog sporazuma za mir, Hrvatska podržava isključivo stavove HDZ-a BiH pod izgovorom ustavne obaveze za brigu o Hrvatima van njenih granica, dok Srbija podržava politiku neprikosnovenog lidera Srba u BiH Milorada Dodika potvrđujući tako politiku definiranu devesetih godina o „srpskoj zemlji gdje god žive Srbi“.

I Hrvatska i Srbija, putem svojih glasnogovornika, ne kritiziraju politiku SDA, nego Bošnjake tretiraju remetilačkim faktorom koji priječi put dogovoru i suradnji.

Ponašanje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika Aleksandra Vučića, u bližoj povijesti regionalnih odnosa, ukazuju na arogantan i podcjenjivački odnos, pogled s elementima kompleksa više vrijednosti na BiH kao nesposobnu, neorganiziranu zajednicu, koja predstavlja prijetnju ne samo njima, nego i Europi.

Do koje mjere seže ignoriranje činjenice da je Bosne i Hercegovina država govori neovlašteni ulazak hrvatske policije na teritorij BiH nedaleko od Bihaća, naoružanih dugim cijevima, s namjerom da deportiraju izbjeglice i migrante koji pokušaju ući neovlašteno na hrvatski teritorij. Pri tome, ne postoje dokazi da su deportirani došli u Hrvatsku iz Bosne i Hercegovine.

Primjera je mnogo, još nerazriješena afera sa aktivnostima agenata hrvatske obavještajne agencije u vrbovanju osoba za izvođenje aktivnosti s elementima terorizma na tlu BiH, pripreme za odlaganje radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, hrvatsko i srbijansko korištenje vodnih resursa Bosne i Hercegovine bez naknade, direktno miješanje u unutrašnjo-politička pitanja poput izbora i tako se može dugo nabrajati.

Zvaničnici Hrvatske i Srbije često borave na tlu države Bosne i Hercegovine, a da pri tome svoj boravak ne najave nadležnim institucijama kako to nalaže diplomatska praksa.

Bumerang antiislamske histerije

O svim ovim aktivnostima postoji bezbroj dokumenata, javnih istupa, medijskih izvještaja, ali se praksa otvorenog miješanja i ugrožavanja državnog statusa BiH godinama ne mijenja. Naprotiv, s vremenom se, ili bolje reći sa svakim kompliciranjem unutarnjih odnosa u zemlji, intenzivira i dobija različite oblike.

Nekada su oni bili samo političke prirode, u posljednje vrijeme sve su češće ekonomski, sigurnosni, pa i ekološki. Najopasnija je zasnovana na narastajućoj islamofobiji, pa se potpuno bez osnova dijelovi institucija Bosne i Hercegovine optužuju za podršku radikalizmu i međunarodnom terorizmu. Antiislamska histerija vratit će se kao bumerang onima koji je podstiču.

Kako se Bosna i Hercegovina nosi sa ovakvim ponašanjem svojih susjeda?

Nikako. Institucionalni kapaciteti ograničeni su kompliciranim unutarnjim uređenjem države, nedostatkom znanja i iskustva u međunarodnoj politici, ponekad nedostatkom političke volje ili jednostavno, inatom. Pojedinačne reakcije su uglavnom populističke, ograničene na dnevno-političke efekte i upućene domaćoj političkoj javnosti, bez pretenzija da izazovu pažnju u diplomatskim krugovima i međunarodnoj javnosti.

Metaforično udaranje po prstima, korištenje verbalnih akrobacija, poput one da „nije nestabilna BiH, nego je nestabilna hrvatska predsjednica“, kratkog su daha, ali bar pokazuju želju i htijenje da se reagira. Opasnost za borbu Bosne i Hercegovine u ovakvim bitkama leži u rezigniranosti i pasivnosti.

Kompromisi na vlastitu štetu

Hrvatska i Srbija, dakle, odgovornost za regionalni mir i stabilnost, pa tako i za BiH, stavljaju na teret Bošnjaka. I oni kao najmnogobrojniji u Bosni i Hercegovini možda treba da to breme nose. Ali, Zagreb i Beograd u ovom kontekstu odgovornost adresiraju kao vid otvorenog pritiska da Bošnjaci čine i kompromise na vlastitu štetu kako bi zadovoljili apetite Hrvatske i Srbije, odnosno njihovih sunarodnjaka u BiH.

Nasuprot tome, Bošnjaci tu odgovornost žele vidjeti u posebnom senzibilitetu prema državi i svemu što ona simbolizira, a potom i prema svojim sugrađanima, državljanima BiH – Hrvatima i Srbima. Bar u okolnostima kakve su im nametnule ovako težak teret Bošnjaci ne smiju praviti poteze koji će imati negativne posljedice po državu, niti po Hrvate i Srbe koji su žitelji ove zemlje. A pravili su ih.

Jer, Bosna i Hercegovina je povijesno i srpska i hrvatska i bošnjačka i građanska i od onih „ostalih“, ma kako ovaj termin bio nekorektan i diskriminatorski. Država, a ne samo geografski prostor.

Teško je očekivati da se odnos susjeda prema Bosni i Hercegovini promijeni za kratko vrijeme, isto tako ni da unutarnji konsenzus o njenoj budućnosti bude postignut. Dok postoji dejtonski okvir, a uvjeti za njegovu promjenu ne sazriju, bit će svima lakše ako shvatimo da Republika Bosna i Hercegovina koja se od decembra 1995. zove Bosna i Hercegovina „nastavlja svoje pravno postojanje kao država, uz prilagodbu njenog unutrašnjeg ustroja“ i da Srbija i Hrvatska nisu garanti tog sporazuma.

Balkanska tvornica smrti zatvorena je u Dejtonu, jer su za isti sto dovedene države učesnice – Hrvatska, Srbija (tada SRJ) i Bosna i Hercegovina. Sve tri u istom statusu kao akteri međunarodnog sukoba i istog takvog mirovnog pregovaranja.

Uostalom, ni Hrvatska, ni Srbija, a ni Bosna i Hercegovina nisu u stanju garantirati ni osnovno ljudsko pravo – pravo na život, a kamoli da njihovi kapaciteti sežu do garanata međunarodnih ugovora.

Razloga za aroganciju nema, svima nam se valja izvaditi iz grotla devedesetih. Neko prije, neko kasnije.

Benjamin Butković (Aljazeera)