hamburger-icon

Kliker.info

Belma Bećirbašić : Donacija kao metafora žrtve

Belma Bećirbašić : Donacija kao metafora žrtve

August 28
20:05 2009

Piše : Belma Bećirbašić (BH Dani)

Prošle godine, ako me sjećanje služi, magazin 60 minuta objavio je imovinski karton vodećih predstavnica udruženja Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe: pred kamerom defiliraju veleljepne trospratnice Munire Subašić i njenih kolega i kolegica u sarajevskim predgrađima popraćene komentarom: "Ja imam primanja, vjeruješ li ti, mjesečno blizu četiri hiljade maraka. E, jebem mu majku, more mi, vala, biti dvije da trošim, da uživam k'o lord, a dvije da u nešto… A vjeruješ li da sam ja nezadovoljna? Ima ti i Hajra stan od 110 kvadrata u Vogošći, nisam ja jedina…" Subašićka svakako nije jedina, međutim, tišina koja je uslijedila nakon hrabrog pokretanja priče o prihodima predstavnika žrtava rata zbrinutih "donacijama", "odvajanjem budžeta za potrebe socijalnih kategorija", "pomoći nevladinih organizacija", zatvorila je put do "drugih imena". Sada kada se javnosti prezentira snimak na kojem predsjednik Saveza demobiliziranih boraca BiH Mehmed Šišić uslovljava uposlenicu radnim mjestom zauzvrat "samo malo milovanja", na vidjelo je izašao još jedan od načina na koji se "glasnogovornici žrtava rata" brinu za njih i troše njima namijenjen novac.

"Ne tražim da se seksamo, samo da se milujemo… hajde, bit će donacija, niko neće saznati…", govori Šišić lica skrivenog u rukama kao da se stidi sopstvenih riječi. Stid je i nas: medijsko praćenje ovog događaja odvija se u stilu tepanja bolesnom Šišiću. Vjerovatno su na sličan način gledaoci gore spomenutih kadrova nakon pregledane emisije slegnuli ramenima. Ne krijem da sam i sama s oprezom pristupila mobingu prvog čovjeka Saveza demobiliziranih boraca: događaji s prenaglašenom senzacionalnom dimenzijom uvijek prijete da nas odvuku u pogrešnom pravcu… Dok nisam shvatila zapravo da još uvijek maglovit stav potiskujem. Šišić i kompanija upravo računaju na to – našu osobnu poniznost prema preživjelim žrtvama rata i njihovim predstavnicima; na odbijanje mirenja s idejom da se traumatično iskustvo isto tako unovčava; da glasnogovornici poniženih i obespravljenih postaju njihovi osobni dželati. Na činjenicu da je žrtva tabu i kult. Tako Šišić status demobiliziranog borca koristi uvijek: i sada kada se brani time što su mu "optužbe" montirane, kao i onda kada je zaprepastio suborce vozeći Jaguara ili kada je Nedžadu Brankoviću obećao podršku svoje populacije pri izboru za federalnog premijera tražeći zauzvrat usvajanje izmjena Zakona o demobiliziranim borcima kojim im se obećava nepostojeći novac iz budžeta. I svaki put kada uslovljava vlast "masovnim izlaskom na ulicu desetina hiljada demobiliziranih boraca". Ta sama vlast mu je naravno na usluzi: kada je ekipa predvođena Mehmedom Šišićem prije dvije godine došla u Parlament Federacije, sjela u prve klupe, i zaprijetila da se neće micati dok se ne usvoje pogubne izmjene zakona, svi su zaćutali. U međuvremenu, FBiH je doživjela potpuni bankrot, a ulice ostale prazne. I sve dok bude tako, razvoj države je blokiran. Budžetski krah kojem smo svjedočili i daleko prije recesije jeste u najvećoj mjeri posljedica kriminalne vlasti. Ali to je tek jedna strana.

Ona druga jeste da je socijalna politika države od koje se traži da prehranjuje sve kategorije ratnih žrtava – a koja pri tome nema nikakvu ekonomsku strategiju razvoja – jednostavno nefunkcionalna. I mora se racionalno reformirati. Ili će kao što kaže Viktor Ivančić u aktuelnoj kolumni "građani drugog reda postupno postati radno osposobljeno roblje". Mehmed Šišić i njegovi suborci iz kancelarije ("O svemu tome znali smo još prije dva mjeseca!") čije su svađe, rasprave i utrka za poziciju glasnogovornika žrtve, daleko odvratnije od njegove "kupovine" milovanja, samo su tek jedan vid oružja vladajućeg establishmenta radi osiguranja njihovih pozicija moći. Kroz njih su i demobilizirani borci, kao i sve socijalne kategorije stvorene ratom, otjelovljenje nacionalne agresije i kao takvi su prvi iskorišteni kroz političke diskurse etnonacionalnih vladajućih centara moći i njihovih produženih ruku – udruženja žrtava. Njihova trauma je ispolitizirana a oni sami postaju refleksija sopstvene stigme i dodatno se identificiraju s elementom obilježenosti njih kao "žrtava". A mi im, potiskivanjem stvarnoga, u tome pomažemo. Mjera našeg oprosta i namjernog sljepila je u nemogućnosti suočavanja s onim u što se bh. društvo pretvorilo: sve dok produciramo populaciju ovisnu od drugog, nesposobnu da se odvoji od sopstvenog traumatičnog događaja, ostat ćemo kolektivno zatočeni u prošlosti i oportunizmu vlasti. A bol će postati opće mjesto, banalna i obična. Jer suze majki Srebrenice brišu se s naših lica u riječima njihove portparolke: "Živim kao lord." Kao što i noćne more jednog od članova novoformiranog udruženja oboljelih od PTSP-a prenesene u članku kolege Eldina Hadžovića: "Kad zaspim, probudim se mlateći rukama i nogama, sanjam granate, imam osjećaj da će mi glava eksplodirati. Hiljadu puta sam sanjao Igman, Nišićku visoravan, Špicastu stijenu…" iščezavaju u glasu Mehmeda Šišića: "Dođi mala, bit će donacija, šta ti fali…"

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *