Kliker.info

Prethodnih nedjelja u Bosni i Hercegovini je dinamično. Pregovori oko formiranja izvršne vlasti na državnom nivou još uvek su u toku i ne nazire im se skori kraj. Posljednji pregovori dva bloka, neuspješno su okončani početkom ove nedjelje, a za trenutno stanje obadvije  strane se međusobno optužuju. Zbrku koja je nastala nefunkcionisanjem državnih institucija pokušao je da iskoristi Milorad Dodik, nastojeći da svojim pljačkaškim Zakonom o statusu državne imovine u Republici Srpskoj prigrabi imovinu koja zapravo pripada državi BiH. Srećom, OHR, na čelu sa visokim predstavnikom Valentinom Inckom, blokirao je ovaj tipično dodikovski marifetluk, odlukom o blokiranju Zakona. Predsjednik RS bahato je odgovorio da ga se ta odluka ne tiče i da nema značaja. A onda se pojavila Međunarodna krizna grupa i rekla da je BiH prerasla OHR. Dragan Čović je brutalno slagao javnost (a šta drugo od takvog lika očekivati) da ga je podržao Josipović pa ga je i sam predsjednik Hrvatske demantovao. Nezavisno udruženje novinara RS povuklo se iz Udruženja BH novinara. U BiH, moglo bi se reći, nikada dosadno. 

Paralelno sa ovim vijestima, u regionalnim medijima se provukla informacija da je novinar i urednik TV magazina ”60 minuta” Bakir Hadžiomerović podnio tužbu protiv tzv. novinara Denisa Kuljiša, samog sebe i nekoliko medija zbog medijske hajke koja je povedena protiv njega u više listova koje finansijski pomaže Milorad Dodik. Medijske manipulacije zarad progona političkih neistomišljenika bile su povod za razgovor sa Bakirom Hadžiomerovićem koji u ovom intervjuu govori o problemima u BiH, odnosu susjednih država, Srbije i Hrvatske, prema toj zemlji, istupanju novinara iz Republike Srpske iz Udruženja bh. novinara, položaju hrvatske manjine i budućnosti čitavog regiona.

* Prošle nedjelje podneli ste tužbe protiv više osoba, između ostalog i protiv Denisa Kuljiša kao autora teksta u kojima Vas optužuje za reketiranje jedne hrvatske firme. Ima li nekih novih detalja o tom slučaju?

Kopanjini mediji nastavili su sa objavljivanjem nebuloza. Pojavila se nova informacija, da je organizacija, mislim da se zove Croatia Libertas, podnijela krivičnu prijavu protiv mene. Mislim da se radi o reketu od tri miliona KM, a u to ”reketiranje” uključeno je više osoba, među njima i predsjednik SDP Zlatko Lagumdžija. Što se mene i mog advokata tiče, mi ćemo podnijeti nove krivične prijave. Sada svakoj budali pod kontrolom Dodikovog režima može pasti na pamet da izmisli nešto i bojim se da bi uskoro ja i moje kolege mogli postati možda pedofili ili silovatelji.

Tužiteljstvo Federacije, DORH i Državno Tužiteljstvo BiH primili su našu prijavu od prošle nedjelje i imaju zakonski rok od šest mjeseci da donesu odluku. Nadam se da će te krivične prijave dovesti do nalogodavaca čitave priče. Po onome što sam vidio, čak je i Kuljiš negirao vjerodostojnost dokumenta iz INA-e, što govori na šta su ti ljudi sve spremni. Zamislite novinara koji objavljuje dokument za koji sam nije siguran da li je autentičan.

* Koja je uloga Denisa Kuljiša u BiH i regionu?

Prema onome što se može pročitati u medijima, on navodno već duže vrijeme ima angažman u zločinačkim medijima pod kontrolom Željka Kopanje. On je njihov savjetnik i prima dobre honorare za to. Iskreno, nisam obraćao puno pažnje na to, što ne znači da nećemo u narednom periodu do kraja ispitati te aranžmane i njegovu ulogu u čitavoj toj priči. Vidio sam da su se i e-novine bavile Kuljišem, što mi otvara neka potpuno nova saznanja o njemu.

Čovjeka ne poznajem, možda sam ga vidio jednom ili dva puta u životu, pa mogu da sudim o njemu samo na osnovu toga što je napravio u mom slučaju. Radi se jednom brutalnom falsifikatoru koji će, sigran sam, biti kažnjen na nadležnom sudu, i to po dva osnova: na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i na osnovu krivične prijave koje smo podnijeli trima tužiteljstvima.

* Podsjetite naše čitaoce zbog čega ste pored autora teksta i medija koji su taj napis  prenijeli, tužili i samog sebe?

Odvjetnik Gržić i ja smo podnijeli dvije prijave da se sve ne bi završilo samo na tužbi za klevetu. To je režim koji nema nikakve finansijske probleme. Radi se o ljudima koji su opljačkali desetine miliona maraka, tako da im simbolične kazne po Zakonu o zaštiti od klevete od par hiljada maraka ne znače apsolutno ništa. Zato je bitno da se ovo krivično ispita, da se kazne oni koji uvode nove metode u novinarstvo, poput toga da, na primjer, svakoj budali koja zna koristiti photoshop može pasti na pamet da optuži bilo koga za bilo šta. Ja znam da živimo u nesređenom društvu, Bosna i Hercegovina je šampion u tome (doduše, nije ni Srbija u boljoj situaciji), ali ne znam gdje ćemo stići ako dozvolimo ovu vrstu medijskog divljaštva koju promoviraju Kopanja, Kuljiš i ostali.

Vjerujem u državne institucije i vjerujem u mrvu pravne države, kako bismo u budućnosti spriječili slične stvari, iako sam siguran da će oni nastavljati to da rade. Upravo zbog toga sam sâm sebe ponudio da dam izjavu na sve te okolnosti pred bilo kojim tužiteljem i u Hrvatskoj i u BiH i očekujem da će oni profesionalno završiti svoj posao do kraja i da će na isti način uzeti izjave montera i nalogodavaca ove hajke.

Podnijećemo dvije tužbe protiv Radio-televizije Republike Srpske i po jednu jednu protiv Nezavisnih novina, Glasa Srpske i Vitomira Popovića. To je isti onaj čovjek koji je, u vrijeme dok je bio ombudsman BiH, mom kolegi Damiru Kaletoviću prijetio da mu treba ispaliti metak u čelo. On je tu prijetnju izrekao u službenim prostorijama ombudsmana BiH, a na kraju nije reizabran na to mjesto i nadam se da smo mi odgovorni za to, jer smo raskrinkali o kakvoj se osobi tu radi. Podsjetiću da je riječ o osobi koja je još 1992. godine iz tadašnjeg Osnovnog suda Banjaluke, kao predsjednik tog suda, protjerao sve svoje kolege Bošnjake i Hrvate po nalogu režima Radovana Karadžića. Za to je poslje bio nagrađen potpredsjedničkim mjestom u ratnim vladama RS Radovana Karadžića, što je uostalom pošlo za rukom i Draganu Davidoviću, sadašnjem direktoru RTRS.

U ovom trenutku, režim u Republici Srpskoj je, kadrovski i politički, najdosljedniji naslednik Miloševićevog zločinačkog režima. Ono što je nekad bio Vučelić u Miloševićevom režimu, to je danas Kopanja u Dodikovom. Kopanja je, kao što je poznato, 1999. godine tragično izgubio obije noge nakon što mu je miniran automobil. Jedino odvratnije od tog terorističkog djela, koji je zaista za svaku osudu, je njegova zloupotreba te nesreće, lično bogaćenje i stvaranje od sebe građevinskog tajkuna u službi jednog kriminalnog i zločinačkog režima koji se ne usteže ni od direktnih likvidacija ljudi. Najsvježiji primjer za to je Milan Vukelić koji je likvidiran u novembru ispred zgrade MUP Republike Srpske.

* Nezavisno udruženje novinara RS (NUNRS) u ponedjeljak je istupilo iz sarajevskog Udruženja BH novinara. Koliko je taj potez politički motivisan?

Svakako jeste politički motivisan. Mi trenutno živimo u društvu kakvo je BiH bila 1992. godine, kada je došlo do raspada institucija. Sve se to radi sračunato, kao što je Karadžić uz pomoć Beograda radio tokom završnih priprema za agresiju na BiH. Isto to danas radi Dodik. Napominjem da je šef NUNRS-a Dragan Jeremić koji je desna ruka Željka Kopanje. Važnu ulogu u tom udruženju igra i Mirjana Kusmuk koja je glavna urednica Glasa Srpske i koja je svojevremeno radila u kabinetu sada osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika. Kusmuk je inače supruga Dragana Davidovića, direktora Radio-televizije Republike Srpske. Glavna urednica Nezavisnih novina je Borjana Radmanović, inače ćerka Nebojše Radmanovića. To su ljudi koji vode NUNRS i oni su najavili svoju borbu za novinarska prava u Republici Srpskoj koja su inače teško pogažena tako što svi novinari pod kontrolom NUNRS bespogovorno služe režimu Milorada Dodika.

U istom danu u kojem je NUNRS istupio iz Udruženja novinara, desilo se to da je Milan Bogdanić, član Instituta za nestala lica na državnom nivou istupio iz tog tijela. Ono što možemo očekivati u narednom periodu je da zastupnici iz Republike Srpske ne dolaze na sjednice državnog Parlamenta i da prisustvuju sjednicama Skupštine Republike Srpske u Banjaluci. Dakle, ono što su bile Pale devedesetih godina, to sada postaje Banjaluka, grad koji je nekad bacao svjetla daleko, ali koji, zahvaljujući kriminalnom režimu, opstruira sve što ima bosanskohercegovački predznak.

* Jedan od primjera političkog obračuna sa novinarima je svakako i slučaj Duške Jurišić. Kako gledate na sve ono što se dešavalo sa njom?

Menadžment Federalne RTV, zajedno sa Upravnim odborom, je doneo odluku da Duška Jurišić bude smijenjena, a na njeno mjesto je došao Željko Tica koji je posljednjih godinu dana na toj funkciji. Čitava stvar je na sudu i nadležne sudske instance to treba da riješe. Ja čitavu tu stvar ne bih dovodio u politički kontekst, posebno ne u nacionalni, jer da postoji bilo šta u vezi sa tim nacionalnim kontekstom, ja ne bih nijednog dana više radio na Federalnoj televiziji. Žao mi je što je Duška pokušala to da dovede u taj kontekst, ali to je bio njen izbor i ja ga apsolutno poštujem, iako se ne slažem sa njim.

* Sa kakvim se problemima suočavaju mediji u BiH? Koliko su mediji pod uticajem politike, a koliko je prisutna autocenzura među novinarima?

Što se tiče Republike Srpske, tamo nema slobodnih medija, izuzev nekoliko internet portala. Problem je što postoji mali broj slobodomislećih ljudi u tom entitetu. Mi ne možemo uopšte govoriti o medijskoj sceni Republike Srpske, budući da su svi mediji tamo pod direktnom finansijskom podrškom režima Milorada Dodika. Svake godine sadašnji predsjednik RS izdvoji nekoliko miliona maraka i podijeli privatnim medijima. Dakle, on te pare daje privatnim medijima, a ne nečemu što ima javni interes. Radi se o teritoriju na kojem postoji potpuna medijska cenzura i gdje su svi veliki mediji pod direktnom kontrolom režima.

U Federaciji nekog svjetla ima, ali činjenica je da se veliki broj privatnih medija, čak i onih koji su nekada važili za slobodne, zbog čitave ekonomske situacije u BiH priklonio određenim grupacijama koje ih finansiraju na ovaj ili onaj način. Žalosna je to slika. Mislim da vi u Srbiji jako dobro znate o čemu se tu radi, znate kako e-Novine prolaze u nedemokratskom sistemu. Slična je situacija i ovdje. Federalna televizija ima tu sreću da živi od vlastitog marketinga i nešto od pretplate, tako da imamo taj grumen slobode koji do kraja koristimo i radimo ono što mislimo da je zaista od interesa javnosti.

* Kako komentarišete prodaju ”BH Dana”?

Prodaja BH Dana obavijena je velom tajne. Senad Pećanin nije dao dodatna objašnjenja zašto se to radi. Meni je žao što se nekadašnja redakcija tog lista tragično raspala. Sada Dane izdaje potpuno druga firma i mislim da je uticaj te novine, nažalost, manji nego ikad.

* Jeste li još uvjek pod zaštitom policije? Šta činjenica da je novinar pod policijskom pratnjom govori o odnosu države prema novinarima?

Na moju veliku radost, jedno vrijeme su mi skinuli zaštitu i počeo sam da živim kao sav normalan svijet, ali mi je zbog čitave ove medijske montaže policijska pratnja vraćena. Ja sam već više od dvije godine pod zaštitom, a pojedine kolege iz moje redakcije su povremeno, ovisno od priča koje su radili, imali sličan status koji je trajao neko vrijeme. Za ostale zaista ne znam, nisam siguran da u BiH postoje novinari koji imaju policijsku zaštitu 24 časa. Volio bih da ne griješim u tome. Što je manje novinara pod policijskom pratnjom, imamo više slobode.

* Valentin Incko izdao je prošle nedjelje nalog za obustavljanje primjene Zakona o statusu državne imovine na teritoriji RS. Dodik, po običaju, diže tenzije i ne prihvata odluku OHR. Kako gledate na istup Milorada Dodika i na činjenicu da je Incko konačno uradio nešto konkretno otkad je izabran na mesto visokog predstavnika?

U posljednjem izdanju emisije ”60 minuta” radio sam intervju sa prvim zamjenikom visokog predstavnika Roderikom Murom. To je čovjek koji je nekoliko godina bio američki ambasador u Crnoj Gori, čovjek koji izuzetno dobro poznaje prilike u BiH. On je tom prilikom u dva-tri navrata ponovio da Dodik ne smije da ne poštuje odluke Ustavnog suda BiH. Za ovo pitanje će, dakle, biti nadležan Ustavni sud BiH, a Dodik nema pravo da raspolaže imovinom države BiH na bilo koji način, osim ukoliko se na državnom nivou ne dogovori drugačije. Dakle, ukoliko se neke nadležnosti i neka imovina ne spuste na entitetski, čak i na općinski nivo. Prema mojim informacijama, Ustavni sud će potvrditi da je to imovina Bosne i Hercegovine, Dodik to neće poštivati i sad se ponovo vraćam na izjavu gospodina Mura, da Dodik mora poštivati odluku suda. Da li to znači neki novi pritisak na Dodika ili neke sankcije prema njemu, ja to ne znam.

* Dragan Čović je prije nekoliko dana izjavio da se čuo sa predsjednikom Hrvatske, u vezi sa sastankom Josipović – Lagumdžija. Na kraju se ispostavilo da je lagao.

Da, iz Josipovićevog kabineta je dokazano da je Čović lagao. To dovoljno govori kakvu politku vode ljudi poput Dragana Čovića. Njemu nije nikakav problem da slaže da je razgovarao sa predsjednikom susjedne države. To više govori o Čoviću nego o Josipoviću i Lagumdžiji zajedno.

* Predstavnici Hrvata u BiH insistiraju na trećem entitetu, a oni koji su dobili najviše glasova na poslednjim izborima isključivo za to se zalažu. Šta je riješenje?

Treći entitet je postojao jedno kratko vrijeme. Govorim o 1993. godini kada je, uz pomoć Franje Tuđmana, Mate Boban na tenkovima zaokružio teritoriju Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Ta priča je završena u Vašingtonskim sporazumom ‘94. godine. Mislim da lideri dva HDZ priču o trećem entitetu koriste kako bi dodatno sludili hrvatski narod koji zaista jeste kao najmalobrojniji u najtežoj poziciji u BiH, premda su svi narodi ovdje u podjednako teškoj poziciji.Ono što je pokušano sada sa potpisivanjem postizborne platforme između četiri stranke, na čelu sa SDP, jeste da se praktično osigurava jednakopravnost Hrvatima u izvršnoj vlasti poput one na državnom nivou. To znači da se nijedna odluka u Federalnoj vladi ne može donijeti bez glasova hrvatskih ministara. Mislim da je to krupan korak naprijed. Oba HDZ-a su posljednjih 15 godina uglavnom činila federalnu vlast, ali im nikad nije palo na pamet da sa svojim koalicionim partnerima naprave takav dogovor. Kada se konačno pojavila mogućnost da se ispravi nepravda prema hrvatskom narodu u BiH, dva HDZ-a su krenula sa pričom o trećem entitetu. To zapravo govori da njima nije stalo do hrvatskog naroda i do velikih nacionalnih priča, već se iza te demagogije kriju najbrutalniji pokušaji da po svaku cijenu ostanu na vlasti i da zadrže one sinekure koje vlast nosi. Mislim da je rukovodstvo SDP imalo iskrene namjere što se tiče ove platforme i siguran sam da je ta stranka osvojila značajan broj glasova u onim dijelovima BiH u kojima živi hrvatsko stanovništvo.

Što se tiče kantonalnih vlada, kanton Sarajevo je upravo dobio svoju vladu. Nakon toga će još neki kantoni ući u formiranje vlade, a potom će se vrlo brzo formirati Federalna vlada. Državna vlast je talac Milorada Dodika. Ukoliko on odluči da ni po koju cijenu ne ulazi sa SDP, kao strankom pobjednicom, ta priča će se odužiti neko vrijeme. Bojim se da ćemo na državnom nivou imati krizu koja će trajati nekoliko mjeseci, što će, naravno, dodatno iskomplicirati stvari u BiH i usporiti naš pokušaj da se približimo civiliziranom svijetu. Cijenu plaćaju svi građani Bosne i Hercegovine, ne samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati – jer, mnogi zaboravljaju da ovde postoje i ljudi koji se nacionalno ne izjašnjavaju.

* Kako gledate na Dodikovu opstrukciju državne vlasti?

Prema Dejtonskom sporazumu Republika Srpska ima apsolutno pravo da učestvuje u državnoj vlasti. U državni Parlament ulazi 14 zastupnika iz tog entiteta i to je ustavna kategorija. Problem je što Dodik od tih 14 kontrolira 13 zastupnika: osam svojih, jednog DNS-ovog i četiri iz SDS. To što Dodik uvjetuje koji će Bošnjaci i Hrvati biti dio te vlasti, predstavlja njegov pokušaj da što duže opstruira državnu vlast i bosanskohercegovačke institucije. On je prije nekoliko dana izjavio, gostujući na svojoj Televiziji Republike Srpske, da će tražiti ukidanje Suda i Tužiteljstva BiH. Dakle, radi se o čovjeku koji na najbrutalniji način ruši sve ono što makar i podsjeća na Bosnu i Hercegovinu.

* Koliko je za građane BiH važna nedavno uvedena vizna liberalizacija?

To nam je skinulo teret sa leđa kada je riječ o čekanju u redu za vize, ali pitanje je: kuda ćete putovati ako nemate novca? Oni koji su putovali ranije, putovaće i u buduće. Oni koji su imali novca i poslovnih obaveza u inostranstvu, njima nije ni bio problem izvaditi vizu. Ali, šta uraditi sa četvoročlanom porodicom koja živi od 500-600 KM, sa kojim novcem oni da putuju? Okej, sad imamo mogućnost da putujemo kuda hoćemo, ali nemamo s čim da putujemo.

* Mnogi vide Ivu Josipovića, Borisa Tadića i Bakira Izetbegovića kao lidere koji bi mogli da doprinesu pomirenju u regionu. Koliko je ta tvrdnja blizu istini?

Mislim da bi oni mogli donijeti neki pozitivni efekat. Problem je, međutim, što se prečesto Tadić i Josipović dogovaraju o BiH bez ikoga iz Bosne. Ne kažem da to mora biti neki Bošnjak, ali moraju razgovarati sa sva tri člana Predsjedništva. Priča kako je Srbiji i Hrvatskoj stalo do pomirenja i smirivanja stanja u BiH me malo podsjeća na miješanje u unutarnje stvari. Zamislite da Bakir Izetbegović sjedne sa Ivom Josipovićem da razgovara o Kosovu. Ili da Željko Komšić i Boris Tadić počnu da razmatraju pitanje Srba u Hrvatskoj. Besmisleno je da se dvije zemlje dogovaraju o trećoj.

Što se tiče Bakira Izetbegovića, moram reći da me je iznenadio svojim posljednjim potezima. Drago mi je da je, uz Željka Komšića, pokušao napraviti neke dobre stvari. Mnogo je bolje da imamo takvog bošnjačkog člana Predsjedništva nego što je to bio neko ko je, kao Haris Silajdžić, uvijek bio spreman na konflikte. Nadam se da će Nebojša Radmanović uskoro postati političar kome će važnija biti Bosna i Hercegovina, zemlja koju predstavlja, od dnevno-političkih interesa Republike Srpske.

* Vidite li diskontinuitet sa Koštuničinom vlašću u odnosu prema BiH u politici koju trenutno vodi vladajuća DS? Može li se zaista od predsjednika Tadića očekivati da bude čovek pomirenja između Srbije i BiH, ako se svako malo pojavi u javnosti ruku pod ruku sa Miloradom Dodikom?

Mislim da smo svi mi u regiji mnogo izgubili atentatom na Zorana Đinđića. To je, nakon ratova od ‘91. do ‘95., najgora stvar koja se mogla dogoditi regiji. Sjećam se da je, u vreme kad je Đinđić bio premijer, u BiH na čelu sa SDP bila Alijansa za promjene koju toliko proganjaju sada. Tada je Zoran Đinđić kao premijer razgovarao sa premijerom BiH u Sarajevu i to se više nikad nije ponovilo. Nažalost, ne vidim kontinuitet te politike u današnjoj politici Demokratske stranke. Kada govorimo o političkim potezime, mislim da je jedini baštinik Đinđićeve politike LDP Čedomira Jovanovića.

* Ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović nedavno je najavio obračun sa ”krupnijim ribama” u vodama korupcije. Imajući u vidu hapšenje Ive Sanadera, mislite li da ima šanse da se u BiH ozbiljno uđe u obračun sa organizovanim kriminalom?

Izjava ministra Ahmetovića je više dnevno politička. Bio bih sretan kada bi se primjer ”Sanader” u Bosni dogodio u narednih pet godina, ali nisam baš optimista što se toga tiče. Mislim da imamo vrlo komplikovanu ustavnu strukturu i nejake pravosudne institucije, političke institucije generalno, tako da sumnjam da taj scenarij možemo dočekati u BiH u skorijem periodu.

* Plašite li se da bi ta borba protiv korupcije u BiH mogla da se svede na međuetničko prebacivanje odgovornosti?

Nema dileme. Milorad Dodik je prije nekoliko godina izjavio: ”Neće meni suditi sudije Bošnjaci." Možda je Hitler nešto slično izjavljivao za Jevreje u Njemačkoj potkraj 1930-ih godina. Nažalost ta izjava nije proizvela nikakvu rekaciju ovdašnjih institucija. Ovdje se sve svodi na tu kvazinacionalnu priču, čak i kada Dodik javno negira genocid u Srebrenici. On iz dana u dan koristi svaku priliku da najbrutalnije vređa žrtve genocida, da dokazuje kako genocida nije ni bilo, za šta bi u svakoj civiliziranoj državi bio uhapšen. Imate situaciju u Širokom Brijegu, gdje se najnormalnije kukasti krst pojavljuje na stadionu, a da niko od redara, policije i ljudi zaduženih za sigurnost ne reagira. Mi živimo u jednom polusistemu u kojem je, nažalost, sve dozvoljeno.

* Kako onda riješiti taj problem? Imamo korupciju koja je univerzalna pojava, nema veze sa nacionalnom pripadnošću. Na koji način se može prevazići taj međuetnički nivo i zaista se pozabaviti problemom?

Da bismo krenuli napred, moramo prije svega izgraditi vlastite institucije, pravosudne i policijske. Potrebne su nam institucije koje će biti u službi građana i u službi zaštite države. Nažalost, mi to u ovom trenutku nemamo i ne možemo ih napraviti bez žestokog pritiska iz svijeta. Bojim se da je u globalnim okvirima BiH još uvijek eksperiment i da ne postoji konsenzus među svjetskim silama o tome šta bi zapravo trebalo da bude sa ovom državom. Sve dok se ne napravi dogovor na nivou najmoćnijih centara u svijetu oko toga šta bi BiH trebalo da bude, mi ne možemo krenuti naprijed. Nažalost, mi smo bolesnik koji je ovisan o tuđoj pomoći, u ovom slučaju jedino nam može pomoći međunarodna zajednica.

* Prošlo je 15 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a u BiH, Srbiji i Hrvatskoj se događaji još uvek posmatraju kroz prizmu nacionalizma. Zbog čega nismo u stanju da se oslobodimo uticaja ideologije?

Normalni ljudi su u stanju i nemaju tu vrstu barijere. Ljudi kojima sam ja okružen nemaju taj problem, niti su ga imali u periodu od ‘92. do ‘95. godine, u vrijeme kad je u Sarajevu u proseku ginulo 10 civila dnevno. Takvi ljudi su, nažalost, manjina. Posljednjih 20 godina prisustvujemo brutalnoj zloupotrebi vjere i nacije. Vjerske zajednice su tu odigrale vrlo prljavu i odvratnu ulogu i one su sludile taj narod. Dogodilo se puno zla, ljudi su pomjereni iz svojih domova, počeli su da žive na sasvim drugim mjestima. Vrlo je teško ispraviti te stvari. Ne vidim da mi možemo u nekom razumnom roku prevazići te priče. Ostaje mi da vjerujem da će se desiti čudo, a čuda se rijetko dešavaju.

* Čini se da najveću cijenu te međuetničke zatvorenosti plaćaju mladi koji sazrevaju u okruženjima etnički i kulturološki očišćenim od prisustva Drugog i Drugačijeg. Kakvoj se onda budućnosti možemo nadati sa djecom koja odrastaju u takvim društvima?

Nažalost, mislim da je sa mojom generacijom, govorim dakle o ljudima rođenim 70-ih godina prošlog stoljeća, završila ta ljepa priča o multikulturalnosti, multinacionalnosti i normalnom životu. Sve generacije koje su rođene nakon toga, a posebno one koje su rođene nakon ratova, prinuđene su da žive tako kako žive. To jeste teška tragedija koja je zadesila ove prostore i nikad više neće biti kao što je bilo nekad. To ne znači da ja ne mogu dan-danas da uživam u druženjima od Triglava do Đevđelije, ali svedeni smo na vrlo uzak krug ljudi. Naravno, puno toga ovisi o roditeljima, o tome kako vaspitavaju svoju djecu. Ako ga vaspitavaš da bude idiot, on će to i biti. A, ako ga vaspitavaš da bude otvoren za dobre ljude, onda će on i biti takav. Odgovornost je, dakle, pojedinačna, na svakom roditelju.

* Vidite li, uprkos svemu, neke optimistične naznake za suživot ljudi na prostoru bivše SFRJ?

Mislim da su stvari krenule nabolje. Mnogo je lakše putovati po tim zemljama. Ja nikada nisam imao taj problem, ali poznajem neke ljude koji rade sa mnom i koji su imali problem otputovati ‘96-‘97. u Beograd ili Zagreb i provesti tamo nekoliko dana. Toga više nema, iako naravno uvijek ima idiota koji će od automobilske registracije napraviti problem. Ali, ipak su tu relaksirane stvari. Ono što svima nama treba jeste bolja finansijska situacija, jer manje-više svi smo mi u istom blatu. Zbog toga smo prinuđeni da se družimo međusobno, da idemo jedni kod drugih jer nemamo dovoljno novca da odemo u Norvešku, pa da vidimo kako tamo ljudi žive. Nadam se da ćemo narednih godina unapređivati ove odnose. Ne vidim da postoje neke velike tenzije na relaciji država, ali svima nama trebaju bolji životni uvjeti. I nadam se da će konačno u svim tim zemljama biti izabrane odgovorne vlade i da ćemo se radovati uspjesima naših komšija ili susjeda, koja već varijanta tu paše. Dušan Komarčević (e-Novine)