Kliker.info

Šta se to događa u nekim tzv. bošnjačkim ili sarajevskim medijima zadnjih sedmica u vezi s najnovijim kritikama Sulejmana Tihića? Da li se samo radi o, za naše okolnosti, uobičajenim klanovskim i stranačkim prepucavanjima u svrhu kadrovskih rješenja i zacrtanih projektnih pozicija? Ne! Medijska osviještenost demonstrirana zadnjih sedmica u slučaju već famoznog ulja iz robnih rezervi Federacije, sučeljavnje sa zločinom nad srpskim civilima na Kazanima, kritika Dodika i prozivanje Tihića zajedničko su djelo sarajevske medijske scene, a ne posao pojedinih medija i nekih struktura iza njih. I po izboru tema i po oštrini kritike pomenuta medijska situacija je odraz postojanja kritičke refleksije u medijima i njihove spremnosti da zatalasaju javnost i dovedu u pitanje pozicije nepravde i moći. To im je i funkcija. Naravno, pojedini lobiji će u svemu kratkoročno profitirati. Dugoročno, a to nas i zanima, ovdje je riječ o nečem mnogo ozbiljnijem. Ovo je pokušaj kritičkog suočavanja bosanskohercegovačke vlasti s njenim neradom, javašlukom, praznim obećanjima; ovo je nastojanje formiranja javnosti, probuđenog građanstva, nevladinog sektora s ciljem njihova ukupnog jačeg utjecaja na profil i karakter društva.Razlozi za prozivanje Tihića kao šefa najjače, a time i najodgovornije bošnjačke stranke su raznoliki i brojni. Pojedini mediji već dugo upozoravaju na nedostatak njegovih liderskih sposobnosti, na činjenicu da se ne može biti šef najjače nacionalne stranke s tako malo inventivnosti, s intelektualnom prosječnošću i nedostatkom vizionarskih umijeća, bez strategijskih poteza i obnoviteljskih ambicija. Kritika je preučtiva riječ za ono što je o njemu ovih bajramskih dana rečeno. Jednostavno su ga pojedini novinari "odrali" šaljući u javnost najgoru moguću sliku o njemu kao osobi i političaru. Nemilosrdniji su bili prema njemu nego prema Dodiku. Tihiću se spočitava skoro sve, od nekulturnih uvreda na račun njegovog fizičkog izgleda, preko odricanja od Izetbegovićeve politike, paktiranja s komunistima, omalovažavanja žrtava rata, do izjednačavanja SDA sa SDS-om i Bobanovim HDZ-om. Jednom riječju, nezvanično mu se kaže da je krajnje vrijeme da odstupi s mjesta šefa stranke. Cijelo to vrijeme njegovi prvi stranački saradnici, a protivnici i na "prijestolje" pretendenti, traljaju ruke uvjereni da će im zlatna jabuka sama s grane pasti. Hoću da vjerujem, i pri tom do daljeg ostajem, da su ugledna novinarska imena koja su se poduzimala ovog kritičarskog posla zadnjih mjeseci to radila i rade iz osjećaja najdublje odgovornosti prema težini života naroda te nesređenosti države i društva, a ne radi nekih drugih pobuda. Tu jeste bilo i žučnih tonova i neprikladnih riječi i to se ne može osporiti, ali se ne može osporiti i pravo medija da u ime javnosti postavljaju pitanja i traže odgovore. Ovdje se kritika uvijek razumijeva kao neprijateljstvo i to jeste problem svake totalitarne provincije. Izuzimajući iz razmatranja Tihićevu osobnost, da ne bude nesporazuma oko toga, može se reći da on politički simbolizira sve slabosti i nedostatke postizetbegovićevske politike kod Bošnjaka. On je njena personifikacija i njena rezultanta i samo on kao takav – prosječan, odmjeren, radin, uporan, taktičan, oportun, željan vlasti – svima odgovara. Jača i kvalitetnija politička ličnost u toj stranci ne postoji. I zato je on njen šef, a sad možete zamisliti sposobnost drugih. No, to nije problem. Problem jeste u tome što se jača ličnost u toj stranci iz njenih struktura ne može ni pojaviti, a što nam svima takav lider i vizionar budućosti društva treba. To je ono što smeta i medijima i javnosti. Smeta im prevaga tog sitnošićardžijskog, činovničkog i trgovačkog mentaliteta u nacionalnom pokretu, u državnim poslovima, u ukupnoj politici. Smeta im neodgovornost, neprofesionalnost, nesposobnost, zaokupljenost ličnim interesima i bahatost provincijaliziranih činovnika na svim razinama vlasti. Smeta im vladavina prosječnosti, šutnje, gramzivosti i pokornosti. Užas jedan! Svijest kojoj su granice svijeta ocrtane mahalskim fenjerima počiva na devizi: "ne talasaj". Takva svijest ne gradi državu, ne brine se o narodu, ne interesuje je budućnost; njena je deviza: od danas do sutra i pomalo ali sigurno. Na takvoj logici Bošnjaci evo propadaju zadnje stoljeće i po i nikako da se njihovi predvodnici opamete.Zamislite sada jedno takvo političko vodstvo u pregovorima o budućnosti države, o ustavnim promjenama npr. A takvi pregovori dolaze. Komična i srećom neuspjela epizoda s Berizom Belkićem i famoznim protokolom o radu jednog doma državnog parlamenta govori da je stanje u drugim, uvjetno rečeno bošnjačkim strankama, isto ili gore. U njima također, mislimo na Stranka za BiH i SDP, vlada duh autoritarnosti; ličnost vođe je prenaglašena i karijera se stiče slaganjem s njegovim mislima i pogađanjem s njegovim željama. Apsolutna prevaga taktičkih ličnih, grupnih i donekle stranačkih interesa, a o nacionalnim i državnim brigu ne vode. Stoga se valja zapitati o stepenu intelektualne kompetentnosti, političke zrelosti i moralne odgovornosti bošnjačkog političkog vodstva u predstojećim reformama države i društva. Pitanje je šta oni takvi kakvi jesu tu mogu u ovom času učiniti. Lično mislim jako malo, toliko malo da mogu čak izgubiti i ono što već imaju. I to je najveći problem!    Šaćir Filandra (Nezavisne novine)