Kliker.info

Postojao je taj krasni običaj u Crnoj Gori : da se puca kad se slavi. Otac ženi sina, pa izađe pred kuću i ispali rafal iz “kalašnjikova”. Rodilo se dijete, baci kućni domaćine bombu na livadu iza štale, valja se… Jugoslavija osvoji prvenstvo u nečemu, košarci na primjer, kad eto ti stotine ljudi u crnogorskim gradovima provlače glave kroz prozore svojih stanova i u noćno nebo ispaljuju metke.

Piše: Andrej Nikolaidis (Aljazeera)

Naravno, onaj koji slavi tako što puca u zrak i ne razmišlja o tome da će svaki metak koji je opalio gore – pasti dolje. I da bi mogao pasti nekome na glavu. Dešavalo se to. Voze se ljudi kolima, čuju zvuke svadbe u daljini, u sljedećem trenutku je onaj ko sjedi na mjestu suvozača mrtav: veselili se ljudi, malo pripucali, pa metak, što ti je zla sreća, pogodio putnika posred čela. Majka sa djetetom u kolicima šeta kraj mora, dijete usmrti metak koji je ispalio neki veseljak.

Devedestih su narodna slavlja u Crnoj Gori zvučala kao ozbiljne gradske borbe: satima su oko radosnoga doma odjekivali rafali automata i eksplozije bombi. Devedesetih je važilo pravilo da nema bolje svadbe bez pet-šest mrtvih. Tako je to: nije moglo završiti na zlu koje smo činili drugima. Toliko je toga zla bilo da mu je Crna Gora mala bila, kipilo je kao mlijeko zaboravljeno na šporetu.

Danas je bolje, jer policija kao brani šenlučenje, ali oni sa vezama u represivnom aparatu – a to su najgori od najgorih, elita, novobogataši i doušnici – i dalje znaju opaliti pokoji rafal. Ne tako davno je avion Montenegro Airlinesa za Božić na podgorički aerodrom sletio sa rupama od metaka na krilima: neko je u Zeti kraj Podgorice “rokao” u vazduh i zamalo srušio putničku letjelicu, pa se ozbiljni svjetski mediji pitaju kako je oboren onaj zlosrećni avion iznad Ukrajine. Lijepo: “veseljak” je opasniji od atomske bombe, a “veseljak” koji u štali drži sofisticirane protivavionske rakete opasnost je za svjetski mir, bez trunke pretjerivanja.

Prvi pucanj iz automata

Ali, kakva god da je Crna Gora, a nikakva je, ovdašnja patološka ljubav prema oružju još je ništa u usporedbi sa onom kakvu demonstriraju Amerikanci . U Arizoni, čitamo, brižni roditelji devetogodišnju djevojčicu odveli u kamp u kojem djecu obučavaju rukovanju oružjem. Sretno dijete dobilo priliku da puca iz automata, pa pritom ubilo instruktora. Ponosni roditelji kamerom snimali veličanstveni događaj, da ostane za pokoljenja: nije to mala stvar, prvi pucanj iz automata.

Vlasnik kampa kasnije objašnjavao da mu nikako nije jasno šta se desilo: kako je moguće da, tamo gdje se puca, bude mrtvih? Njegovi instruktori su vrhunski profesionalci, a u radu kampa primjenjuju se najviši profesionalni standardi. Sad, šta ti ja znam, nisam ekspert za oružje, možda je djevojčica naročito talentovana? Možda da je koliko sutra pošalju u Irak, nije uredu da takav talenat zakržlja?

Mene jedino zanima: hoće li nesretno dijete, kojem je upravo uništen život, jer će ga provesti sa sviješću da je, bez svoje volje i svoje krivice, postala ubica, biti oduzeto onima koji su je rodili? Ideja da u krhke dječije ruke tutneš oružje, da dijete naučiš da ubija, monstruozna je. To što se takva vrsta zlostavljanja djece toleriše, što je to legalno, još je monstruoznije. A još monstruoznije od toga je to što se takvo zlostavljanje djece komercijalno eksploatiše, pa postoji cijeli zločinački lanac: roditelji – kompanija za obuku malih pistolerosa – država koja naplaćuje porez na zlostavljanje djece.

A šta tek reći o omiljenom argumentu američkih branitelja prava na slobodno posjedovanje oružja, uključujući tu i automatsko: “oružje ne ubija ljude, ljudi ubijaju ljude”. Slijedeći tu logiku, zašto istrajavati na zabrani heroina? – “heroin ne ubija ljude, ljudi ubijaju ljude”. Čemu zabrana biološkog oružja, zašto svaka američka kuća ne bi imala vlastite zalihe antraksa i ciklona B? Jer, “nervni gas ne ubija ljude, ljudi ubijaju ljude”.

Nasilje se uvijek vraća kući

Od Waltera Benjamina znamo kako je svaki dokument civilizacije ujedno i dokument varvarstva. Zato što to jeste tako, moguće je razvijati nanotehnologiju i istovremeno učiti djecu da pucaju. Imperije uvijek počivaju na nasilju, tu američka nije izuzetak. Toj je državi, najvećem izvozniku oružja na svijetu, u permanentnom ratu, iako je njenom predsjedniku, u sramnom podaničkom i snishodljivom aktu bez premca, dodijeljena Nobelova nagrada za mir. To što Amerika u nekom ratu nije pobijedila još od 1945. godine ne mijenja stvari. Nije bitan ishod: bitan je mehanizam, bitno je da ratna mašina, koja je stroj za ubijanje i štamparija novca ujedno, ne stane.

Mreže ideologije i propagande imperiju mogu predstaviti kao zaštitnika mira i slobode. Ali, neki od nas će, svaki put kada nam globalne TV-mreže kao skandalozan primjer varvarstva prikažu djecu – talibane sa automatima u rukama, reći: “Svakako, to je užasno”, a onda podsjetiti na sve djevojčice iz svih arizona i komercijalnih kampova za vojnu obuku, na te crne razglednice iz najslobodnije, najbolje zemlje sa najboljim predsjednikom koji brine o ljudima i njihovim pravima na cijelom svijetu.

Sve džaba: kao i u Crnoj Gori devedesetih, kada smo napadali susjede – nasilje se uvijek vraća kući.