hamburger-icon

Kliker.info

Andrej Nikolaidis : Umjesto “korumpiranih” komunističkih rukovodilaca, koji su jeli jagnjad, “narod” je dobio elitu koja je pojela društvenu imovinu

Andrej Nikolaidis : Umjesto “korumpiranih” komunističkih rukovodilaca, koji su jeli jagnjad, “narod” je dobio elitu koja je pojela društvenu imovinu

Januar 20
07:17 2014

andrejn12AndrejN3Piše : Andrej Nikolaidis (Aljazeera)

U Crnoj Gori se prije četvrt vijeka zbila takozvana Antibirokratska revolucija. Dogodio se, kako se govorilo – narod. Ne postoje “spontana okupljanja naroda”. Narod je tek formalno bio taj koji je zahtijevao nove i “čiste” ljude u vrhu Komunističke partije u Crnoj Gori – one koji bi, kako je formulisano, više vodili interesa o radnicima i srpskom narodu na Kosovu, a i drugdje. Lideri Partije optuženi su za “odnarođenost”, izdaju radničkih i nacionalnih interesa, birokratizaciju i korupciju. Optužbe za korupciju sadržavale su navode o ekscesivnoj upotrebi službenih vozila i službenim ručkovima na kojima su partijski lideri jeli pečenu jagnjad. Demonstranti su ih pogrdno nazvali – jagnjofuci.

Umjesto “korumpiranih” komunističkih rukovodilaca, koji su jeli jagnjad, “narod” je dobio elitu koja je pojela društvenu imovinu, decenije njihovih života i, kao dezert, dobar dio budućnosti njihove djece. “Antibirokratskom revolucijom” u Crnoj Gori je, naravno, rukovodio Slobodan Milošević. Smijenjeno crnogorsko komunističko rukovodstvo mjesecima je, sve do demonstracija pred Skupštinom, odolijevalo udarima koji su stizali iz Beograda.

Četvrt vijeka nakon “revolucije”, Crna Gora i dalje živi njene posljedice. Učesnici “Antibirokratske revolucije”, koja će dovesti do raspada Jugoslavije, uvođenja parlamentarne demokratije u Crnoj Gori i tranzicije njene ekonomije iz socijalističke planske privrede u kapitalističko slobodno tržište, najprije su mobilisani u “Rat za mir”. Potom su, tokom hiperinflacije izazvane sankcijama “međunarodne zajednice” protiv Srbije i Crne Gore, njihove plate, koje su u trenutku kada su izašli na demonstracije iznosile oko 1.000 (tadašnjih) njemačkih maraka, svedene na dvije marke. Potom su ostali bez posla.

Danas građevinski tajkuni sa predstavnicima bivših radnika vode pregovore o otkupu zemljišta bivših fabrika, na kojem namjeravaju graditi stanove za prodaju. Sinovi antibirokratskih revolucionara moći će tim novoizgrađenim kvartovima šetati svoju djecu, pa im reći: “Sine, vidiš li ovu lijepu žutu zgradu? E, tu je bila fabrika u kojoj je tvoj đed pravio građevinske mašine.” A onda će sve biti zaboravljeno, kao da se nikada nije ni desilo, i niko se više neće moći sjetiti kako je došlo do toga da neki imaju tako mnogo, a drugi ništa. Prvobitna akumulacija kapitala je legalan zločin: i to je dio velike evropske tradicije.

Tri kralja iz vihora

U Crnoj Gori je i dalje (dakle, od 1945. do 2014. godine) na vlasti (reformisana) Komunistička partija, koja se danas zove Demokratska partija socijalista. Partija, koja je članica Socijalističke internacionale, pobijedila je na svim izborima koji su u Crnoj Gori održani od uvođenja višestranačja do danas. A šta je sa Tri kralja koja su izjahala iz vihora revolucije? Momir Bulatović je, nakon predsjednikovanja u Crnoj Gori, bio i predsjednik SR Jugoslavije. Danas je u političkoj penziji. Svetozar Marović, iako oslabljen, i dalje je moćna figura u Partiji – njen potpredsjednik.

Milo Đukanović je i dalje premijer i predsjednik Partije. Sredinom devedesetih on je napravio politički zaokret: čovjek koji je na vlast došao na talasu srpskog nacionalizma 1989. godine, politički je predvodio Crnu Goru do njene nezavisnosti, obnovljene na referendumu 2006. godine. Pokret za nezavisnost bio je reakcija crnogorskog antiratnog, indipendističkog dijela društva na pokušaj srpske političke elite da Crnu Goru trajno stavi pod kontrolu Beograda. Centralna figura u oba međusobno suprotstavljena procesa bio je Đukanović.

“Antibirokratska revolucija” je, zapravo, bila – kontrarevolucija. Odmah po instaliranju novog komunističkog rukovodstva, zapravo već tokom i prije “događanja naroda”, klasnu retoriku zamijenila je nacionalistička. Dvije sljedeće godine odvijala se neobuzdana fašizacija društva, kao ideološka priprema za ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Benjaminov nauk pokazao se tačnim – uspon fašizma jeste svjedočio o neuspjeloj (zapravo – lažnoj) revoluciji. Sami jugoslovenski ratovi i sankcije iskorišteni su da ubrzaju ono što je bilo suština disolucije Jugoslavije – tranziciju iz socijalizma u kapitalizam.

Društveno-ekonomski procesi u proteklih četvrt vijeka, koji se, ideološki retuširani, proglašavaju kao period uvođenja parlamentarne demokratije, tranzicije, sticanja nezavisnosti te euroatlantskih i NATO integracija, u životnoj praksi donijeli su nešto sasvim drugo: fašizaciju, rat, rast nezaposlenosti, brisanje radničkih prava, privatizacijsku pljačku, komercijalizaciju zdravstva i obrazovanja, bujanje nejednakosti, deindustrijalizaciju i desekularizaciju.

Komunistička elita, djeca i unuci onih koji su iznijeli revoluciju 1941-45, poništila je svaki od ideala na kojima je Komunistička partija došla na vlast. Nova klasa, koja se razvila u jugoslovenskom socijalizmu, iz privilegovane komunističke elite, transformisala se, kroz tranziciju koju je iskoristila za uvećanje svoje moći i bogatstva, u novu političko-finansijsku elitu. “Antibirokratsku” kontrarevoluciju, fašizaciju društva i tranziciju političkog i ekonomskog sistema sprovela je sama “reformisana” Komunistička partija Crne Gore.

Distribucija bogatstva

U jednom od  tajnih internih memoranduma američkog instituta za strateške analize Stratfor iz 2009. godine, koji je objavljen na WikiLeaksu, konstatuje se kako Međunarodni monetarni fond snosi svoj dio krivice za rat u bivšoj Jugoslavji. Mjere štednje koje je MMF nametnuo Jugoslaviji u predratnom razdoblju izazvale su društvene nemire koji su dijelom krivi za rat, smatrali su analitičari Stratfora: “Zbog globalne recesije, bilo koji ekonomski pokazatelji iz regije su vrlo važni. Pazite na bilo kakve nerede usljed krize u kojima sudjeluju radnici I sindikati. Nemojte zaboraviti da su mjere štednje MMF-a nametnute Jugoslaviji djelomično krive za početak rata. Moramo voditi računa o bilo kakvom ekonomski motiviranom socijalnom nezadovoljstvu.”

“Antibirokratska revolucija” je očit primjer zašto Stratforova analiza uzroka jugoslovenskih ratova devedesetih nije tek netačna, nego i cinično netačna. Da, MMF jeste jedan od krivaca za rat u Jugoslaviji, ali ne zato što je mjerama štednje na ulice izveo radnike i sindikate, koji su poslije izazvali ratove, valjda da bi sebi dali destruktivnog oduška. Nisu nezadovoljni radnici pravo sa socijalnih protesta uskočili u uniforme nacionalnih armija, pa, umjesto Internacionale, zapjevali srpske i hrvatske nacionalističke pjesme.

Rat nisu izazvali gubitnici, koji su, zbog MMF-ovih mjera, završili na ulici. Izazvale su ga nacionalističke elite, regrutovane iz komunističke elite, a iz kojih će se, opet, regrutovati budući tranzicioni pobjednici, na čelu sa tajkunima. U tome su uspjeli upravo zato što nije uspio protest radnika i sindikata, pa se u pozadini etničkih sukoba vodio neprimijećen klasni rat – zapravo, klasni genocid – u kojem su istrijebljeni radnici: oni su nestali, da bi umjesto njih nadalje postojali samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci… Rat i tranzicija u bivšoj Jugoslaviji nerazdvojivi su dio istog procesa – ideološko peglanje ratnog dijela sprovodi sud u Hagu, dok je betoniranje posljedica tranzicije prepušteno Evropskoj banci, MMF-u i Evropskoj uniji.

Pitanje stvarne moći, pa i one drugorazredne, političke, ne rješava se na izborima, nego distribucijom bogatstva. Istorija posljednjih četvrt vijeka u Crnoj Gori uči da su države, zastave, himne, službeni jezici, patriotizmi i državne politike promjenjivi. Akumulacija bogatstva i njegova odbrana svim sredstvima su konstantni.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *