Kliker.info

Na kraju se desilo ono što su ozbiljni politički analitičari najavljivali: Crna Gora je i službeno dobila poziv da pristupi NATO-u.

Piše : Andrej Nikolaidis (Aljazeera)

Taj je dan u Crnoj Gori bilo svečano. Govori zvaničnika, puni bolje budućnosti i zadovoljstva zbog postignutog, prijem kod Đukanovića, pa saopštenje Ambasade SAD-a u Podgorici, u kojem je rečeno kako je skori ulazak Crne Gore u NATO važan za stabilnost regiona, pa veselo saopštenje britanske ambasade.

Da ne zaboravimo i spontane izlive nježnosti između Crne Gore i zapadnih sila. Američka ambasada u Podgorici bila je, u čast pozivnice za NATO, ofarbana u boje crnogorske zastave, dok su se na ulazu u Cetinje, srce Crne Gore, vijorile zastave NATO-a i EU-a.

Za to vrijeme, u proruskom dijelu crnogorske političke scene, atmosfera kao na sahrani mladog sina-jedinca. Što bi rekli beogradski tabloidi, „tuga, neverica“. I korotna crnina.

Za podizanje borbenog duha crnogorskih partija koje su propalu velikosrpsku agendu zamijenile sa (unaprijed propalom) panpravoslavnom agendom pobrinuli su se – braća Rusi. Najprije se javio ruski senator da poruči kako će Rusija prekinuti sve projekte sa Crnom Gorom. Nakon svih prijetnji koje je Crna Gora u prethodnih godinu i po dobila od Rusije – prijetnji koje su uključivale i poruku da „ulaskom u NATO Crna Gora postaje legitimna meta ruskog nuklearnog oružja – to mu je došlo kao „kako je, komšija?“: na to se niko nije ni osvrnuo.

A takoreći koliko juče, u ponedjeljak zapravo, činilo se da proruska opozicija ima takozvanu proaktivnu poziciju… U ponedjeljak su momci gostovali u Moskvi, gdje su na poziv ruske Dume mudrovali o tome zašto je nezamislivo da Crna Gora uđe u NATO.

I dok su oni saborovali u Moskvi, pitanje NATO-pozivnice za Crnu Goru bilo je odavno riješeno. Crnogorski državnici su o tome od američkih saveznika obaviješteni još u septembru.

Upravo nakon toga počinju protesti proruske opozicije koji, kako nas je pokušala ubijediti ta opozicija i mediji koji su je servisirali, sa ulaskom države u Sjevernoatlantski savez nisu imali ništa…

Još jednom, po ko zna koji put u zadnjih dvadeset godina, prisustvovali smo javnom poricanju realnosti koje gotovo pa ritualno izvodi opozicija koja je slike Slobodana Miloševića zamijenila slikama Vladimira Putina.

Samo dan prije nego je poziv u NATO ozvaničen, Miodrag  Lekić je sa pozom mudrog starca sa planine, saopštio kako su crnogorske vlasti požurile i prerano proglasile diplomatsku pobjedu. Tako je procijenio ovaj iskusni diplomata, koji je kao Miloševićev ambasador u Rimu, svojom odbranom Sloba-slobode u italijanskim medijima tokom NATO bombarovanja Srbije i Crne Gore, postao istinska zvijezda patriotske javnosti sa oba oka u glavi.

Demantovan je već sutradan ujutro. No ništa zato. Opet je, jednako mudro, zatražio referendum o ulasku Crne Gore u NATO. Poručio je i da ministarski skup NATO-a crnogorskoj javnosti, i njemu kao dijelu te javnosti, duguje objašnjenje zašto su u klub pozvale i Crnu Goru. Nije precizirao hoće li da mu NATO to dostavi pismeno, ili može i usmeno?

Isto je – referendum – zatražio i Nebojša Medojević. Posebna je sorta Medojević – taj je formalno za ulazak Crne Gore u NATO, protiv čega organizuje nasilne demonstracije. Svojevremeno je tako bio i za nezavisnost Crne Gore, za koju se borio tako što je sa svojim saveznicima iz unionističkog bloka činio sve što može da do te nezavisnosti ne dođe. Na primjer, putovao je u Ameriku da tamo objasni kako bi crnogorska nezavisnost produbila podjele u državi i izazvala opasnu nestabilnost. Gle čuda, protivnici članstva u NATO isto ponavljaju i sada, dok verglaju kako „pozivnica u NATO dijeli crnogorsko društvo i gura ga u nestabilnost“. Iz Demokratskog fronta već poručuju kako bi sve osim referenduma o članstvu u NATO moglo imati nesagledive posljedice po mir u Crnoj Gori.

Srđan Milić iz Socijalističke narodne partije, koja je Slobodanu Miloševiću bila vjerna sve do njegovog odlaska na vječni počinak u jednom požarevačkom dvorištu, konstatovao je kako je 28 država NATO-članica napravilo ozbiljnu grešku. Dugogodišnji predsjednik njegove partije, Momir Bulatović, baš je prije neki dan objašnjavao kako je i sud u Hagu napravio grešku – Slobodan Milošević nije bio ratni zločinac, pojasnio je.

Ali svi su oni samo popunjavali prazninu, dok se čekalo da se oglasi četnički vojvoda Andrija Mandić, istinski lider proruske opozicije.

I javio se.

Njegova Nova srpska demokratija „oštro se protivi ulasku Crne Gore u NATO, zato što je taj savez izvršio zločinačku agresiju na SRJ, zato što je njegova politika direktno usmjerena protiv naše vjekovne zaštitnice Rusije i u pravcu otimanja teritorija bratske Srbije, a koji u kontinuitetu ugrožava mir u svijetu“.

Dalje…

“Predsjedništvo Nove srpske demokratije je donijelo odluku da koalicionim partnerima, drugim parlamentarnim opozicionim subjektima i NVO koji se protive učlanjenju Crne Gore u NATO, predloži da u najkraćem roku organizujemo veliki protestni skup protiv učlanjenja Crne Gore u NATO, istovremeno zahtijevajući da se odluka o tome može jedino donijeti na poštenom i pravičnom referendum”.

Dakle, opet demonstracije, ali ovoga puta nema više sakrivanja iza priče o demokratiji,  prelaznoj vladi, izbornim zakonima… Istinski cilj protesta sada je jasno saopšten.

“Dakle, crnogorska marionetska vlast želi da nas dovede do jedne morbidne i neodržive situacije u kojoj bi bili dio vojnog saveza sa Turskom i Albanijom, a direktno suprotstavljeni Rusiji i Srbiji. Ta situacija, osim što sadrži elemente izdaje, graniči se sa političkim ludilom jer, uvažavajući sve države, od građana Crne Gore se traži da Tursku i Albaniju prihvate kao saveznike, a da se konfrontiramo sa Rusijom i Srbijom“, rekli su još.

Mandić i njegovi kipte od bijesa. Imaju i zašto. Ulazak Crne Gore u NATO ukida mogućnost ostvarenja svakog od ciljeva njihove politike koja je moderna verzija politike njihovog ideološkog oca, Draže Mihailovića. Ukida se mogućnost stvaranja – velike Srbije. Ukida se mogućnost presudnog uticaja Srbije na unutrašnje prilike u Crnoj Gori. Dugoročno se poništava značaj antizapadnog i antievropskog djelovanja Srpske pravoslavne Crkve u Crnoj Gori. Fantazam o zajednici pravoslavnih naroda pod vođstvom Rusije biva osuđen da ostane fantazam, van bilo kakve mogućnosti da postane dijelom real-politike. Umjesto Srbije i Rusije vojni, politički i na koncu i kulturološki saveznici postaju NATO članice. Da, između ostalih i omražene Turska, Albanija i Hrvatska.

Pa ipak, nema razloga za očajanje, jer i Srbija će, na koncu, postati NATO-članica. Kao što će to postati i Bosna i Hercegovina, dakle i Republika Srpska. Tako će Crna Gora i Srbija ponovo biti zajedno. I ne samo to: tada će, doduše malo izmijenjen, biti realizovan i Mandićev, Slobin i Dražin velikosrpski projekat – tada će svi Srbi, i oni iz Srbije, i oni iz Hrvatske, i oni iz Bosne, i oni iz Crne Gore, biti zajedno, pod istom zastavom.
Zastavom Sjevernoatlantskog saveza.