hamburger-icon

Kliker.info

Andrej Nikolaidis: Ukrajina, ogledalo naše prošlosti

Andrej Nikolaidis: Ukrajina, ogledalo naše prošlosti

Mart 02
20:44 2014

AndrejN3Podsjeća li vas ono što se dešava u Ukrajini na našu skoru prošlost? Čini li vam se da je Ukrajina odveć nalik na nas, s početka naše nesreće i stradanja devedesetih, u prve dane na našem putu na kraju kojeg je sve otišlo k vragu?

Piše: Andrej Nikolaidis (Aljazeera)

Turbulentna vremena i tragična zbivanja koja se, samo naizgled, dešavaju tek nekom drugom, do naših prostora, gdje su ljudi navikli da ih ne mimoilazi nijedna nesreća, dolaze kao vijesti koje se nikoga osobito ne tiču. Tek kada nam pokuca na vrata nevolja će doista biti naša. Ali nesreća je kao voda u prirodi: sva je povezana, sva je dio okeana nesreće.Nijedan čovjek nije ostrvo, kaže jedna od često citiranih misli. Čovječanstvo je cjelina. Čovjeku je nemoguće da živi izolovano, kao okeanom odvojen od drugih ljudi. Patnje drugog čovjeka ga itekako dotiču, ma koliko kilometara i mora izgledalo da stoji između drugih i njega.

Koliko god nam se često činilo kako vrijeme ovdje teče sporije nego na Zapadu, globalna kretanja, bilo da su u pitanju zbivanja u Ukrajini ili potresi na tržištu kapitala, itekako će uticati na naše zemlje. Jer niti jedna novčanica nije ostrvo – sav je novac na ovome svijetu povezan u jednu cjelinu. Povezan, nažalost, vezama mnogo jačim i kudikamo teže raskidivim nego Čovječanstvo.    Ako se nas ne tiče Ukrajina, jer šta su nama oni, a zašto bismo se nekoga ticali mi, jer šta smo mi njima?Ovdašnji način razmišljanja podrazumijeva da prve reakcije na tuđu nevolju budu: ima i grđih, te: svuđe je isto. Konstatacija da mi ne valjamo, ali ni drugi nisu bolji, ubija svaku pozitivnu društvenu dinamiku. Takvu reakciju često prati santa ravnodušnosti: svak svoj posa’.

Društvo inferiornih pojedinaca

Ako se ambicija ne usmjerava na to da se bude bolji, nego se sistematski usmjerava na to da se ne bude najgori, stvara se društvo inferiornih pojedinaca gubitničkog svjetonazora: Druga liga Istok. Tada se uspjeh mjeri time jesmo li ispred Moldavije i jesmo li na kakvoj listi sa 98. skočili na 95. mjesto. Kao što čaša može biti dopola prazna i dopola puna, tako i svaki izazov može biti opasnost, ali i šansa. Ako je opasnost, naš krajnji domet je preživljavanje. To je bila zvanična filozofija svih naših državica evo četvrt vijeka: do danas se nismo oporavili od toga što smo i kako smo preživjeli.

Primamljiva je filozofija preživljavanja, osobito tamo gdje su ljudi navikli da trpe. Takozvane narodne mudrosti uvjerljivo svjedoče o tome: “Ne daj Bože što se trpjet može”, “Strpljen – spašen”, “Dobro je kad ne tuku”, “Bilo je i gore”…A šta se desi onda kada neki ljudi odluče da više neće da trpe? Onda se dese protesti, kao u BiH. Onda se na dnevnom redu nađe pitanje solidarnosti. Slažem se: ovo sistem, ovo je svijet koji solidarnost ne trpi. Ljudi su od jutra do sutra o svom jadu zabavljeni, u grču da prežive. Niko se na njih ne obazire. Zašto bi se onda na druge obazirali oni?

Imati i nemati

Ponekad nam se učini kako se svijet dijeli na bogate i one koji žele postati bogati. Sve je dozvoljeno u borbi da se ima i sve je dozvoljeno kada se ima. Sve se svodi na imati i nemati. Proživi čovjek tako život i nikada ne sazna šta je sve izgubio dok je sticao. Ima, opet, ljudi koji ne žele živjeti tako. Onih koji ne žele mnogo, nego tek dovoljno. Iz nekog razloga takvi obično ne dobiju ni to malo što traže. Takvi završe za pijačnim tezgama, u prigradskim kafanama, na ulici. Tih se ljudi sjetimo tek kada se okupe pred parlamentom i uglas viknu: dosta.

Upamtio sam, nikada je neću zaboraviti, jednu novinsku vijest iz Berlina, koja kao da je prepisana iz neke od Svetih knjiga. Djevojka je, javilo je, riješila da se ubije. Zato se popela na krov zgrade. Dok se ona premišljala hoće li skočiti ili ne, na platou ispred zgrade okupilo se nekoliko stotina ljudi. Masa je ravnodušno posmatrala šta će se desiti, sve dok grupa obijesnih tinejdžera nije stala nagovarati djevojku da skoči. Tada se pojavila grupa beskućnika koji su djevojku nastojali ubijediti da ne skoči. Kako su tinejdžeri nastavili navijati za suicid, beskućnici su ih napali. Izbila je opšta tuča. Djevojka je na koncu spašena. Da je na krovu bila kakva mačka, sva bi se sila posmatrača rastrčala da se životinja spasi. Za ljudsko biće na korak od samoubistva založili su se jedino beskućnici.

Ova nam priča, mislim, govori da još jedino oni koji su sve izgubili znaju vrijednost života, da još jedino oni pokazuju želju da pomognu drugom ljudskom biću, da su još jedino oni koji nemaju što izgubiti, čak ni svoje okove, spremni ustati protiv moralno pogrešnog i tući se za ono u što vjeruju. Ova priča nam govori o stvarima koje danas imaju jedino oni koji nemaju.Od svih bijednih reakcija na skorašnja zbivanja u BiH najbjednija je bila ova: Nije to naša muka, nisu to naši protesti. Nismo mi oni. A stvar je u tome da jesmo: mi smo vi. I vi ste mi.Zato mislim da upravo mi, naročito mi iz BiH, ne bismo smjeli osjećati ravnodušnost spram onoga što se dešava u Ukrajini. Znam, imamo mi i svojih briga. Imali su ih i drugi dok je kod nas gorjelo, a sjećamo se koliko nam je značilo to što je nekome bilo stalo za nas. Ako se nas ne tiče Ukrajina, jer šta su nama oni, a zašto bismo se nekoga ticali mi, jer šta smo mi njima?

Solidarnost i mržnja

Od svih bijednih reakcija na skorašnja zbivanja u BiH najbjednija je bila ova: Nije to naša muka, nisu to naši protesti. Nismo mi oni.A stvar je u tome da jesmo: mi smo vi. I vi ste mi. I ništa, pa ni sve ono spaljeno, ni sva prolivena krv nisu mogle promijeniti tu činjenicu.Da je u nama bilo solidarnosti onoliko koliko je onomad bilo mržnje, sve bi danas bilo drugačije. Ako to nismo naučili, nismo naučili ništa. Jedna od crnohumornih cetinjskih anegdota kaže ovako:Na Cetinju umro sajdžija. Miran, tih čovjek, koji je uvijek imao vremena za druge, da pomogne savjetom ili osmijehom, čitav život u maloj radnji popravljao satove. Sve dok se jednoga dana mrtav nije srušio na pod, u jednoj ruci držeći sat, u drugoj alat.

Na sahranu došlo pola Cetinja. Nema ko od Cetinjana makar jednom nije ušao u njegovu radnju: češće zbog razgovora sa čovjekom koji je bio toliko staložen da je vlastiti mir prenosio i na druge, rjeđe zbog popravke sata. U kapelu stiže gradska luda. Diskretnim naklonom glave pozdravi ljude u crnini okupljene oko drvenog kovčega. Priđe mrtvacu i zagleda se u njegovo lice, sa kojega se više ništa nije moglo pročitati. Onda se uspravi i na glas se zapita: ‘A možda ga samo treba navit’.Ono što smo imali, svijet u kojem je kazaljka na satu za sve pokazivala istu uru, polomili smo. Taj izgubljeni svijet više nije moguće samo naviti. Na nama je: možemo ga ponovo izgraditi, šraf po šraf, zupčanik po zupčanik. Ili, što je lakše i čemu smo skloni, pričati svojoj djeci o njemu, da bi oni to pričali svojoj, a ona opet svojoj djeci, sve dok od našeg izgubljenog svijeta ne ostane tek legenda, nalik na onu o Atlantidi.

Podijeli

Jedan komentar

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *