Kliker.info

U romanu „Čovjek u visokom zamku“ Philipa K. Dicka, velikog SF pisca, čije su šizofrenijom i drogama izazvane halucinacije bile preciznije od „naučnih“ uvida bezbrojnih sociologa i antropologa, svijet je, na prvi pogled, neprepoznatljiv. Godina je 1962. i Sile osovine odnijele su pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Na drugi pogled, svijet u kojem živimo sve je sličniji onome iz Dickove mašte.

Piše : Andrej Nikolaidis (Aljazeera)

Ideja „šta bi bilo da je Drugi svjetski rat imao drugačiji ishod“ zapravo je vrlo popularna među piscima: postoje desetine, ako ne stotine romana baziranih na toj premisi. Koristi je i Robert Harris u romanu „Fatherland“. Yoshio Aramaki razvija je u romanu „Konpeki no Kantai“ – rat je, kao, trajao deset godina, Japan je pobijedio, a onda se sa upustio u sukob sa nacistima.

Žanr o kojem govorimo popularno se naziva alternativnom istorijom i podvrsta je naučno-fantastičnog žanra. Takav istorijski revizionizam bezazlen je, tim prije što ga većina autora kombinuje sa žanrom distopije –  koristi ga, dakle, ne bi li upozorila na opasnost od militantnih, opskurnih, totalitarnih ideologija.

Za razliku od alternativne istorije ispisane u romanima, država Srbija pod vođstvom Aleksandra Vučića  aktivno ispisuje svoju alternativnu političku, pravnu i „naučnu“, a zapravo fantastičnu istoriju zajedničke nam i nesretne nedavne prošlosti. Ta priča ima i ime: politika pomirenja i pružene ruke.

Obratite pažnju na narativ koji dobijemo spajanjem izjava visokih državnih dužnosnika Srbije, njihovih savjetnika, intelektualaca, medija i pravosnažnih presuda koje je ta država donijela. Poenta tog narativa je sljedeća i formulisao je sam Premijer Vučić: „Srbija se ne stidi svoje prošlosti, već se ponosi“ (http://www.vijesti.ba/vijesti/regija/220683-Vucic-Srbija-stidi-svoje-proslosti-vec-ponosi.html).

Bestidna kolektivizacija stida

Sve u alternativnoj istoriji koju ispisuje država Srbija prilagođeno je toj poenti. Kao što smo rekli, podžanr alternativne istorije spada u žanr naučne fantastike, što će reći da su takozvani hard facts za priču nebitni. Nebitna je, tako, činjenica da je politička zajednica koja ima ime Srbi u Bosni izvršila genocid nad političkom zajednicom koja ima ime Bošnjaci; nebitno je etničko čišćenje zapanjujućih razmjera, u kojem je stradala i politička zajednica koja ima ime Hrvati, sve to praćeno odabranim okrutnostima sa najmračnijih stranica povijesti mučenja, te masovnim silovanjima kao formom planske ratne aktivnosti; nebitno je to što su srpske trupe bile zauzele pola Hrvatske, kao i to što su izvršile ubijanje čitavih gradova (vidi: Sarajevo i Vukovar). Razmjera tih destruktivnih aktivnosti je takva da isključuje tezu o zločinima odmetnutih pojedinaca. Sam projekat bio je zločinački. Sam cilj rata bio je zločinački, pa su, dakako, zločinačka bila i sredstva kojima su taj cilj pokušali ostvariti. Otud istinski zločinci nisu bili egzekutori na terenu, nego ideolozi u kabinetima i partijama. Ne postoji kolektivna krivica Srba, niti će bilo ko pri zdravoj pameti zahtijevati od Srba koletivni osjećaj stida. Stid je napokon, uvijek ličan, a svaka kolektivizacija stida, bilo da se tvrdi da se kolektiv ima ili nema čega stidjeti, bestidna je. Kada govori o tome kako se Srbija ne stidi, Vučić saopštava ovo: ja se nemam čega stidjeti.

Pa dobro, ako bude dovoljno dugo to sebi ponavljao, te posluša odabrane savjete iz registra Milana Tarota (na primjer: da pred spavanje veže crveni konac oko palca, prije nego što legne šest puta naglas ponovi viollivindjelousabmarin, svake godine se po tri mjeseca ne kupa i ispod bijele košulje uvijek nosi Iron Maiden majicu), možda na koncu i povjeruje u to.

Ključni element alternativne istorije koju kreira država Srbija je teza da u Srebrenici nije počinjen genocid. Gotovo jednako važan element je i rehabilitacija Draže Mihailovića. Zašto je to bilo važno?

Zato što je država Srbija tako rehabilitovala ne samo četnički pokret, nego i vlastitu ulogu u jugoslovenskim ratovima devedesetih godina XX vijeka, koje je Srbija vodila za ciljeve (četnici su to, slijedeći Moljevićeve upute, zvali Homogena Srbija, a u verziji iz devedesetih godina to je, dakako, Velika Srbija)  i na način četničkog pokreta.

Dajmo riječ četnicima

Kakav je to način? Dajmo riječ četnicima, odnosno četničkom komandantu Pavlu Đurišiću koji u telegramu koji je 13. februara 1943. poslao rehabilitovanom Draži Mihailoviću piše: „Zatim je nastalo čišćenje oslobođene teritorije. Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena da ni jedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena… Za vreme operacije pristupilo se potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine… Pobijeno je 8.000 žena, staraca i dece… Jedan deo je uspeo da umakne preko Drine“.

Svaka sličnost sa genocidom u Srebrenici je namjerna.

Kada procvat alternativne istorije u Srbiji spojimo sa tinjajućom alternativnom istorijom u Hrvatskoj (malo „Za dom spremni“, malo „U“ u svakoj prilici, malo kukasti krst na travnjaku fudbalskog terena, malo Bleiburg i „nevino“ stradale ustaše, malo lomljenje ćiriličnih ploča, malo najave „lustracije“, kako se u HDZ verziji naziva obećani progon ljevičara… ), kao i sa lijenim, no ne manje štetnim i opasnim pokušajima ispisivanja alternativne istorije u Crnoj Gori (predstavnici države Crne Gore koji odaju počast četnicima u Kamniškoj Bistrici), pa povrh svega i metežom alternativnih istorija u Bosni i Hercegovini, dobijemo psihotičan tekst koji bi svaki izdavač koji drži do sebe odbio štampati. Mi smo, međutim, to bestidno ludilo prisiljeni ne štampati, nego živjeti.

Ako ste čitali moje tekstove, znate da ne idealizujem zapad, a da za licemjernoj i štetnu zapadnu politiku koja sponzoriše lažno, performativno pomirenje u našim zemljama imam odabrane riječi prezira. Propast te politike je očita: u samo desetak dana, nakon što je Srbija svoju alternativnu istoriju o genocidu u Srebrenici preko Rusije prenijela u Ujedinjene nacije, a potom svoju tragičnu fantaziju o akciji „Oluja“ sukobila sa hrvatskom državnom istinom, odnosi u regionu su dotakli novo dno.

Stoga ću reći sljedeće: osnovni razlog zašto su zapadne zemlje sretnije od naših je, iznenađujuće – bolja društvena i, najvažnije, mentalna higijena. Jer: ono što je kod njih u zatvoru, kod nas vodi privredu i politiku. Ono što je kod njih u ludnici, kod nas kreira istoriju.