hamburger-icon

Kliker.info

Andrej Nikolaidis : Nijemi tabuti i igra moćnika

Andrej Nikolaidis : Nijemi tabuti i igra moćnika

13 Jula
00:49 2015

AndrejN6Junak filma Leviathan Andreya Zvyagintseva, mali je čovjek iz sirotinjskog ruskog grada na sjeveru. On se sukobi sa lokalnim moćnikom koji ga želi iseliti iz porodične kuće i na tom mjestu izgraditi tržni centar. Iz Moskve dolazi advokat, prijatelj iz djetinjstva, koji će mu navodno pomoći u njegovoj pravednoj borbi. Sve je spremno za tragediju.

Piše : Andrej Nikolaidis (Aljazeera)

Advokat će spavati sa prijateljevom mladom, lijepom ženom (odveć lijepom za grad u kojem živi i fabriku ribe u kojoj radi, odveć lijepom da ne bi poželjela drugačije i bolje). Mali će čovjek to otkriti. Advokat će se vratiti u Moskvu. Žena izvršiti samoubistvo. Mali čovjek završiti u zatvoru, jer će ga sud, po nalogu moćnika, osuditi za ubistvo žene.

Moćnik će dobiti svoj plac. Na kraju filma, on sa porodicom i čoporom moćnika moćnijih od sebe prisustvuje propovijedi pravoslavnog sveštenika, svog duhovnika, koji ga tokom filma savjetuje na brutalnost i demonstraciju sile, uvjeravajući ga da je moć koja je ovome data – od Boga.

Moćnik, koji je upravo uništio život nevinog čovjeka, stojeći u crkvi, okružen vlašću i sveštenicima, miluje sina po glavi i kaže mu: “Ne brini, Bog sve vidi”.

Ako je nekada prikazan cinizam moći koja se ničega i nikoga ne boji, jer ovaj svijet je njen i na njemu ona ne priznaje drugog gospodara osim sebe, to je učinio Zvyagintsev.

Pastva napušta crkvu. Kolona crnih automobila, kao zmija, kao Levijatan, prolazi prašnjavim putem.

Zvyagintsev na kraju prikazuje jaku buru, more koje tuče o stijene. Je li to, možda, Bog ljut? Teško je reći, jer u tim krajevima vjetar ionako neprekidno puše.

Posljednji kadar prikazuje talase koji na stijene nanose crvenu bačvu. Najavljuje li ona novi dolazak komunizma, koji jedini može donijeti pravdu na zemlju? Ili autor konstatuje kako je i posljednji pokušaj uspostave pravde završio nasukan na stijene, kao i svi drugi prije njega? Ili je crvena bačva tek višak u kadru moćne prirodne sile, koji posve odgovara Kantovoj ideji sublimnog, tek dokaz da je svijet zagađen čovječanstvom?

‘Ja ništa ne razumijem’

Sva ta pitanja ostaju otvorena. Sigurno je jedno: za malog čovjeka nema pravde i nema nade. Osramoćen, izdan, slomljen i poražen, nevini junak Zvyagintsevog filma na koncu kaže: “Ja ništa ne razumijem”.

Nećemo li se, prije ili kasnije, osjetiti kao mamac koji se, dok vjeruje da je slobodan, zapravo batrga pred njuškom zvijeri? Ne pomislite li ponekad kako nemate reći ništa osim kratkog priznanja koje je izrekao junak Leviathana? Ja pomislim.

Šta bi, na primjer, drugo mogao reći građanin Grčke, koji je najprije pozvan da na referendumu glasa o kreditnom prijedlogu koji, kada je dospio na glasanje, već danima nije bio na stolu? Građanin koji se izjašnjavao je li za to da prima manju platu i bude više dužan, rekao ”ne’,’ kao i većina drugih Grka, da bi koji dan kasnije grčki Parlament, u kojem navodno sjede ljudi koji zastupaju njega, građanina, donio odluku posve suprotnu od odluke koju su Grci donijeli na referendumu?

Šta bi drugo, osim “Ja ništa ne razumijem”, mogao reći grčki građanin dok sluša političare kako tumače šta je, zapravo, značilo njegovo “ne”, dok nemoćno posmatra kako njegovo “ne” u Parlamentu postaje “da”?

Što bi mogao reći obični, mali Grk, dok gleda kako se ono što je njihov lider, nasmijani demagog, nazvao “odbranom nacionalnog dostojanstva”, “velikim trijumfom demokratije”, pa još i “trijumfom “koji će zauvijek izmijeniti Evropu” pretvara u još jednu kreditnu liniju, koja će biti praćena budžetskim rezovima i novim privatizacijama, dakle u ono čemu je rekao “ne”, što bi taj čovjek mogao reći dok posmatra kako “politički predstavnici” građana koji su na referendumu rekli “ne”, kao i onih koji su rekli “da”, složno glasaju u Parlamentu za jedno veliko “da”? Šta, osim “Ja ništa ne razumijem”?

Negiranje genocida

Šta bi drugo mogao reći smjerni, pristojni građanin Bosne i Hercegovine, nakon Vučićevog dolaska u Srebrenicu, tokom kojega je zaboravljen i genocid, i mrtvi, i pristojnost, i gostoprimstvo, i stid, i sve se svelo na to da su, eto, divlji, fanatični Bošnjaci koji su uzvikivali tekbir napali gandijevski nastrojenog srpskog premijera, pa završilo demaršom koji je Srbija uputila Bosni i Hercegovini?

Dakle, nije Bosna i Hercegovina, država u kojoj je izvršen genocid, uputila demarš Srbiji, državi koja tvrdi da genocida u Bosni i Hercegovini nije bilo, državi, napokon, koja je u Haagu osuđena zbog toga što nije spriječila genocid, ali jeste, preko ruskog veta, spriječila rezoluciju o genocidu u Ujedinjenim nacijama.

Državi koja je, kako piše The Guardian, “backed the Bosnian Serbs with soldiers and funding during the war”, dakle “vojskom i novcem podržavala bosanske Srbe tokom rata”, pa stoga, smijemo li toliko zaključiti, nipošto ne može biti oslobođena odgovornosti za ono što su oni koje je naoružavala i finansirala počinili u Bosni?

Naravno: ne može Bosna i Hercegovina uputiti demarš Srbiji zbog negiranja genocida, jer bi Bosna i Hercegovina prije toga demarš zbog negiranja genocida morala uputiti – Bosni i Hercegovini. Jer i institucije i lideri Bosne i Hercegovine negiraju genocid u Bosni i Hercegovini.

Stoga je stvar završila ne tako što se Srbija ispričala Bosni zbog negiranja genocida, nego se Bosna i Hercegovina ispričala Srbiji zbog, e to bi već svakome moralo biti jasno, bezumnog i katastrofalnog napada na Vučića.

Upad drona 2.0

Ako je tačna Vučićeva tvrdnja da su ga napale organizovane grupe, onda Bošnjacima neprijatelji ne trebaju – dovoljni su im mudraci koji su svojom akcijom uspjeli sve okrenuti naglavačke i Vučiću obezbijediti pobjedu od 3:0 u gostima, onakvu kakvu je, nakon upada drona na stadion i napada rulje na albanske fudbalere, albanska fudbalska reprezentacija ostvarila u Beogradu.

Na koncu je, organizovano ili ne, komemoracija je svedena na upad drona 2.0 i bijes u Potočarima.

Zašto je neko, u Sarajevu ili negdje vani, procijenio da bi, zbog tenzija naraslih nakon hapšenja Nasera Orića bilo dobro odložiti posjetu Tomislava Nikolića Bosni i Hercegovini, a potom, kada su tenzije, zbog srpsko-ruskog blokiranja Rezolucije o genocidu u Srebrenici još narasle, pa bezbjednosni rizik samim tim bio još veći, procijenio da je pravi čas da Aleksandar Vučić dođe u Bosnu?

Šta se, osim nagore, promijenilo između te dvije (odložene i ostvarene) posjete?

Zašto je u Srebrenici nepoželjnim proglašen ruski ambasador u BiH? Zato što je Rusija stavila veto na rezoluciju UN-a. A zašto je Rusija to učinila i ko je to od Rusije tražio? Srbija, čiji je premijer bio poželjan u Srebrenici. Vi držite kako to ima smisla, vi tu logiku razumijete?

I kakve sve to ima veze sa bolom onih čiji su najbliži pobijeni u Srebrenici, sa otvorenom ranom koju niko i ništa ne može zacijeliti? Kakve sve to ima veze sa srebreničkim tabutima koji nijemi i nemoćni uzalud čekaju na pravdu, dok moćni sa svih strana razmišljaju kakvu sve političku, medijsku i inu korist od njih mogu izvući?

Ja, rekoh, tu ništa ne razumijem.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku