hamburger-icon

Kliker.info

Andrej Nikolaidis : Kopanje po kontejnerima Zapada

Andrej Nikolaidis : Kopanje po kontejnerima Zapada

Februar 03
03:44 2014

AndrejN3Tri mlada čovjeka – Paul May, Jason Chan i William James, biće izvedeni na sud u Londonu zbog toga što su iz kanti za smeće u koje je lanac supermarketa Iceland bacio višak i hranu kojoj je istekao rok trajanja, uzeli sir, pečurke, pamidore i keks. Vrijednost smeća koje su izvukli iz kanti procijenjena je na 33 funte.Odlučnom akcijom britanske policije smeće je zaplijenjeno i vraćeno supermarketu. Drski kriminalci zadržani su u policiji 19 sati, nakon čega su pušteni da se brane sa slobode.

Piše : Andrej Nikolaidis (Aljazeera)

Advokati ove lopovske družine pokušali su ubijediti državnog tužioca da odustane od slučaja, ali je ovaj uzvratio da će se vidjeti na sudu, “jer postoji značajan javni interes da te tri individue budu procesuirane”.Pa jasno: dokle bi nas to odvelo ako bismo dopustili gladnima da se nekažnjeno goste našim smećem? Nećemo valjda raspravljati o tome čije je naše smeće?Svetost privatnog vlasništva stoji u temeljima pravne države, otud je napad na privatno vlasništvo, time i privatno smeće, napad na pravnu državu. Momci su još i dobro prošli – mogli su biti zadržani u zatvoru kao sumnjivci koji ugrožavaju ustavni poredak.

Zakon iz 1824.

Iako su uhapšeni zbog “provale” (u kantu za smeće), mladićima koje u ime javnog interesa treba poslati u zatvor sudiće se prema optužnici zasnovanoj na opskurnom Zakonu o skitnji iz 1824. Tim zakonom je precizno sankcionisana prošnja i ljenčarenje na javnim površinama – na primjer ispod mostova, u napuštenim, ruševnim zgradama, u mračnim kutovima ulica gdje bazdi na mokraću…

Podsjetimo se zašto je donesen famozni Vagrancy Act, taj dragulj anglosaksonskog pravnog poretka, dragulj koji će, nema sumnje, prije ili kasnije dobiti svoje, doduše blijede kopije, i u našim zemljama.Po okončanju ratova sa Francuskom, koji su trajali od 1803. do 1815., britanske je gradove zapljusnuo cunami demobilisanih vojnika-beskućnika. Ovi profesionalni vojnici, bez novog rata na vidiku, bez ikakve imovine i bez šanse za novim zaposlenjem, smucali su se britanskim gradovima i sablažnjavali pošten svijet za čije su stražnjice do juče krvarili.

Znate kako to ide, tu smo svi isti: “naše hrabre vojnike” svi volimo i cijenimo kada su na ratištu, a naročito kada dospiju na groblje – kada se vrate i kada treba neki novac odvojiti za njih, onda su smetnja koju treba eliminisati, ruglo koje treba maći sa naših ulica: onda smrde, prosti su, pijani i skloni narušavanju javnog reda i mira.   Kao da silna raspuštena vojska nije bila dovoljna, britanske je gradove u to doba snašla još jedna muka: iz Irske i Škotske neprekidno su pristizali novi gladni ljudi u potrazi za poslom. Najveći dio njih završio bi, a gdje bi drugo, na ulici.

Jedina šansa da nađu posao za te ljude je bila da budu uhapšeni shodno netom donijetom Zakonu o skitnji. Po tom zakonu, kazna za skitnju bila je mjesec dana prinudnog rada. Znam, sad ćete reći: ali to je prinudni, dakle besplatni rad. Dobro, odgovaram: došli su u London tražeći posao, evo su dobili posao, i opet nešto ne valja, opet im je krivi dio? Takav je priprost svijet – nikad zadovoljan.To, dakako, nije bio prvi britanski zakon o skitnji. Još od vremena Tudora, Engleska donosi brojne oštre mjere koje za cilj imaju da spriječe seljake koji su ostali bez zemlje da postanu skitnice i takozvani “teret društvu”. Shodno zakonu iz 1572., prosjaci stariji od 14 godina bili su kažnjavani bičevanjem i žigosanjem – otisak usijanog željeza na lijevom uhu.Mogli su se izvući jedino ako bi im neka dobra duša pristala dati šansu: uzeti ih u službu, da dvije godine crnče samo za hranu. Povratnici u zločin skitnje stariji od 18 godina bili bi pogubljeni – naravno, osim ako ih opet neko ne bi uzeo u službu, pod istim uslovima.Treći prestup značio je pogubljenje.

Čemu takvi zakoni?

Odgovor daje Michael Perelman u knjizi The Invention of Capitalism, čije dijelove je u broju 31 objavio zagrebački časopis Libra libera. U najkraćem: nakon što bi zamljoposjednici prisvojili do tada javnu zemlju i sa nje otjerali seljake, ovi nisu imali izbora nego: pod a) otići u gradove, zahvaćene industrijskom revolucijom, i tamo raditi za najmanje zamislive nadnice, ili pod b) pokušati opstati kao beskućnici koji žive od onoga što isprose i sakupe u svojim lutanjima.Zakonima je trebalo suzbiti opciju b), jer: što je više beskućnika spremnih da rade za mizeriju, što je, dakle, više slobodne jeftine radne snage, to rad postaje još jeftiniji, a profiti kapitalista koji ubiraju višak rada veći.

Zakoni o skitnji su zapravo pod prijetnjom smrtnom kaznom silili najsiromašnije da prihvate svaku nadnicu koju bi im kapitalisti ponudili.Postoji jedno poglavlje povijesti laissez-fairea o kojem klasična politička ekonomija ne govori, piše Perelman. Baš to neispričano poglavlje objašnjava ono što se u posljednjih  dvadeset godina dešava nama.Što nam to skriveno poglavlje saopštava? Kada se gradi slobodno tržište, ljudi osiromaše. To nam, naravno, niko ne govori: niko nam ne kaže – “Hoćete slobodno tržište? Hoćete da izgradite društva nalik na Zapad? Nema problema. Za početak, to znači da ćete osiromašiti”.

Putovanje kroz vrijeme

Perelman podsjeća da još Marx prvobitnu akumulaciju kapitala naziva “primitivnom akumulacijom”. U pitanju je “osvajanje svijeta društvenog bogatstva. Povećavajući masu eksploatiranog ljudskog  materijala, ona (prvobitna akumulacija) ujedno širi neposrednu i posrednu vladavinu kapitalista”.U Jugoslaviji su svi učili marksizam, a religija je bila nepoželjna – kako onda, majka mu stara, da se ta zemlja raspala tako što su svi citirali svete knjige, a niko se nije mogao sjetiti osnovnih Marxovih uvida? Kako smo uopšte mogli misliti da će nova prvobitna akumulacija kapitala biti nešto drugo, a ne pljačka? Kako smo mogli misliti da prvobitna akumulacija neće značiti brutalni proces odvajanja ljudi od sredstava za vlastito izdržavanje? Šta smo mi uopšte mislili, ako smo išta mislili?

Kako podsjeća Perelman, ograđivanje zajedničkih dobara je bilo (i ostalo) osnovna tehnika prvobitne akumulacije. Nekada su bogati pripadnici plemstva ograđivali i prisvajali zemlju koju su prije toga dijelile i koristile cijele grupe ljudi. Šta se desilo sa našim firmama, tvornicama od kojih su kod nas živjele cijele grupe ljudi? Ogradili su ih i prisvojili neki novi privilegovani ljudi, pripadnici novog plemstva.Sljedeći Perelmanov uvid je iznimno važan: u laissez-faire državi, ni država, ni njeno pravo nisu tu da bi zaštitile one od kojih se uzima, nego upravo suprotno: da bi njihovo izvlaštenje bilo legalno. Kao što je plemstvo o kojem piše Perelman, „koristilo državu kako bi stvorilo zakonsku strukturu za ukidanje“ prava koje su imali prijašnji korisnici zemlje, tako su naše novonastale države i njihovi zakoni iskorišteni da bi sredstva za rad i imovina koju su koristili naši građani bili na legalan način oduzeti od njih i dati novim vlasnicima.

A šta se to nas tiče, to što u Londonu hapse zbog skitnje, dosta je nama i naše muke – čujem kako negoduju nestrpljivi među vama. Ah, dragi moji, nismo li do sada već naučili: putovanje na Zapad za nas nije tek putovanje kroz prostor – ono je, prije svega, putovanje kroz vrijeme. Kada gledamo u ono što se dešava na Zapadu, gledamo u vlastitu budućnost.Ako zbog kopanja po kontejnerima tamo hapse danas, možete biti sigurni da će sutra hapsiti i kod nas. Uostalom, nije li uspostava pravne države jedan od ključnih naših zadataka na putu ka Evropskoj uniji? Pa rekoh, da virnemo pod šavove pravne države, tamo gdje se spajaju veliki narativi, i gdje se u sitnim nepravilnostima vidi ideološkim i pravnim tkanjem skrivena utroba poretka.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *