hamburger-icon

Kliker.info

Andrej Nikolaidis : Gašenje vatre benzinom

Andrej Nikolaidis : Gašenje vatre benzinom

August 24
05:50 2014

AndrejN3Svaka teorija zavjere, ma kako opskurna bila, u osnovi je optimistički pogled na svijet. Jer podrazumijeva da negdje postoji neko, ko god to bio, ko zna o čemu se na ovom svijetu radi. Jer podrazumijeva da je ovaj svijet, ma kako zastrašujući i deprimirajući bio, rezultat nekog plana. Uvjerenje da svijet ima racionalno utemeljenje vrhunski je optimizam.A šta ako oni za koje mislimo da znaju šta rade i vuku konce u igri sjena koja tvori svijet – više nemaju kontrolu?

Piše : Andrej Nikolaidis (Aljazeera)

Biću precizan: čini li se vama da Imperija i Imperator, Sjedinjene Američke Države i Barack Obama, dakle, znaju šta rade na Bliskom Istoku? Jer, od Palestine do Iraka, stvari stoje sve gore i gore, ali ne toliko loše kako će biti sutra. Moguće, naravno, da je na djelu stara zločinačka imperijalna “što njima gore to za nas bolje” politika. A moguće i da je američka vanjska politika na Bliskom Istoku proizvela haos tako potpun da ga više niti jedan potez koji može povući ne može staviti pod kontrolu.

Nije to tako samo na Bliskom Istoku. Može li proći neprimijećeno da je, čačkajući rusku mečku u Ukrajini, zapad na čelu sa Obamom uspio da dovede u pitanje svoju pobjedu u Hladnom ratu? U sučeljavanju u Ukrajini Rusija nipošto ne djeluje kao gubitnik, kao “bivša sila” koja je “sišla sa istorijske scene”. Obamine utješne poruke o Rusiji, koja i nije tako jaka kao što se čini, Rusiji, koja “ništa ne proizvodi”, nisu drugo nego samozavaravanje. Tako je to: ko gubi, ima pravo da se ljuti.

Nego, hajdemo natrag na Bliski Istok, kamo ionako vode svi putevi.

Napravimo kratki pregled postignuća Obamine politike u tom regionu u prethodnih nekoliko godina.
Arapsko proljeće, šta je od njega ostalo? Vojna diktatura u Egiptu.

Palestina? Još, pa onda još i još izraelskih zločina nad Palestincima.

Libija? Antigadaffi “borci za slobodu”, koje je podržavala američka Vlada, na koncu u Bengaziju, u septembru 2012. ubijaju američkog ambasadora Chris Stevensa, pa tada postaju “džihadisti”.

Sirija? Vašington je podržavao IS u borbu protiv Assada, da bi se, kako je morao primijetiti čak i Fox News http://www.foxnews.com/politics/2014/08/21/enemy-my-enemy-are-airstrikes…, danas našao na istoj strani sa Assadom: i jedni i drugi bombarduju zajedničkog neprijatelja – ISIS. Kako čitamo u komentaru Fox Newsa, glasnogovornica State Departmenta Marie Harf negira da postoji savezništvo sa Assadom u borbi protiv IS-a. “Moguće je da trenutno imamo iste mete”, rekla je.

Historijsko vrijeme sve brže teče

Ona, međutim, ne isključuje saradnju sa – Iranom, starim američkim neprijateljem. “Ukoliko je Iran zainteresovan da igra kontruktivnu ulogu i pomogne u borbi protiv Islamske države na tlu Iraka, možemo razgovarati o tome”, Harfova je rekla u srijedu. Kao što je opštepoznato, Iran je jedan od najvećih pomagača Assadovog režima – što u oružju, što u novcu.

Irak? IS, kojeg su, dok se borio protiv Assada, zapadni mediji označili kao “umjerene borce za slobodu”, sada, kada preuzima Irak, prate epiteti kakvi su “ekstremisti”, “vjerski fanatici” i “džihadisti”.
Kada je Bushova administracija vukla pogrešne poteze, ipak je trebalo proteći nekoliko godina dok se ti potezi ne bi otkrili kao potpuno krivi. Još ranije, u Afganistanu naprimjer, trebalo bi proći više od decenije da bi američki saveznici postali američki neprijatelji.

Istorijsko vrijeme sve brže teče, vrijeme kao da se sažima, uvlači se samo u sebe. Obamina administracija danas vuče poteze za koje će već sutra biti očito da su katastrofalni. Ono što izgleda kao gašenje požara zapravo je tek priprema za vatru koja će još većim intenzitetom buknuti na drugom mjestu. Saveznici preko noći postaju neprijatelji. One koje Vašington danas naoružava, koliko sutra bombarduje.

Kako to stresno mora biti za lidere naših nezavisnih, međunarodno priznatih postjugoslovenskih kolonija! Valja zadovoljiti Vašington, ne smiješ se zamjeriti ni Berlinu, pa još, povrh svega, ne bi trebalo razbjesniti Moskvu. Nema više stabilnih, kamoli vjekovnih savezništava. Sa preciznošću svojstvenom japanskim seizmolozima valja bilježiti svaki, pa i najmanji globalni geopolitički potres. Truditi se da uvijek budeš potreban i pri ruci – na pravoj strani istorije, što bi se reklo.

A pred očima stalno Sanader, koji se uspješno borio protiv ekstremne desnice u svojoj stranci, pa, ipak, završio u zatvoru. I Slobodan Milošević, ne bilo primijenjeno, koji je najprije bio “balkanski kasapin”, da bi poslije Dejtona postao “faktor mira i stabilnosti u regionu”. Onda na Kosovo umjesto dvojke odigrao jedinicu, pa, nakon kratkog zadržavanja u Hagu, završio u jednoj požarevačkoj avliji.

Svako se u toj igri snalazi kako umije. Đukanović je već veteran, on stvari odrađuje rutinski, pa ipak mu se vlast klima kao nikada do sada. Vučić još ima prostora za odlaganje i to koristi, ali put je ravan i vodi ka jasnom ili-ili izboru: ili EU ili Moskva. A u EU nećeš što nećeš i u NATO, pa ti sad vidi. Dodik je za Rusiju, ali i za Izrael tako srčano da čovjek ima osjećaj, a vara se sigurno, da mu je svaka bomba koja je pala na Gazu mila skoro kao one koje su pale na Sarajevo.

Postalo je napeto čak i na Kosovu. Političarima, ali i običnom svijetu. Imajući u vidu lijepi američki običaj da bombarduju jučerašnje saveznike, da živim u Prištini bio bih vrlo zabrinut da dronovi slobode sutra ne počnu letjeti iznad moje glave

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *