Kliker.info

Centralna Evropa, područje koje se proteže od Sjevernog i Baltičkog mora do nekih dijelova Jadranskog mora, predstavljalo je evropski „multietnički san“ u 19. i početkom 20. stoljeća. Obuhvata je multikulturalne gradove kakvi su Trst, Bratislava i Prag, i bila je dom dinamičnog intelektualnog miljea koji je redovno davao pionire kakvi su Sigmund Freud i Italo Svevo. Beč je bio prirodna prijestolnica ovog dinamičnog, kulturnog pejzaža.

Piše : Andrea Mammone (Aljazeera)

No, sve se to srušilo pod pepelom Prvog svjetskog rata i katastrofa koje su uslijedile i pratile napredak autoritarnih i fašističkih režima u regiji. Proces evropske integracije i ukidanja granica koji je započeo krajem Hladnog rata nakratko je revitalizirao ovo geografsko područje, ali nedavni razvoj političkih događaja pokazuje da centralna Evropa ponovo pokazuje manje pouzdano i usko nacionalističko lice.

Na scenu ponovo stupa desničarska ksenofobija

Petnaestog decembra, dva mjeseca nakon parlamentarnih izbora, austrijska ultradesničarska Stranka slobode (FPO) postigla je petogodišnji sporazum sa većom, konzervativnom Narodnom strankom (OVP) i zvanično je postala dio nove državne koalicione vlade.

Nakon formiranja vlade, novi austrijski konzervativni kancelar Sebastian Kurz, ubrzo je jasno dao do znanja da ne planira odustati od podržavanja desničarskih, antiimigrantskih planova koji su mu donijeli pobjedu na izborima. Krajem prošlog mjeseca, austrijski kancelar je zatražio od Evropske unije da razmotri opciju uspostavljanja „sigurnih područja“ u domovinama izbjeglica kako bi se zaustavila imigracija u Evropu, i kazao je da Brisel ne samo da bi trebao organizovati ovaj poduhvat već ga „podržati i vojno“. Očekuje se da će Kurz sprovesti u djelo još nekoliko strogih mjera u predstojećim danima kako bi ograničio prava izbjeglica, i moguće, muslimana koji žive u Austriji.

Trećeg januara, tokom sastanka sa poljskim kolegom Mateuszem Morawieckim, mađarski premijer Viktor Orban rekao je „da je demokratija ponovo uspostavljena u Austriji jer su Austrijanci koji odbijaju imigraciju izabrali vladu koja također ne želi imigraciju.“

No, dešavanja u Austriji nisu izolovan primjer.

Na neki način, cijela centralna Evropa se vraća u klimu nacionalizma i ksenofobije koja je vladala pred 1945. Stranke protiv establišmenta, demagozi mainstream nacionalisti i antiimigrantski ultradesničari već monopoliziraju politiku u centralnoevropskim državama kao što su Češka i Poljska. Sjeverno od austrijske granice, izborni uspjeh Alternative za Njemačku (AfD) pokazuje da čak ni najjača ekonomija eurozone nije imuna na znatan preporod desno orijentisane ksenofobije u centralnoj Evropi. To se podudarilo sa brojnim ksenofobnim i antisemitskim okupljanjima širom regije – kao što su demonstracije bijelaca u Varšavi na kojima se okupilo 60 000 nacionalista, a koje je poljski ministar vanjskih poslova opisao kao „veliko patriotsko slavlje“.

Da li je došao kraj multikulturalizmu?

Formiranje desničarske koalicione vlade u Austriji bilo je posebno indikativno u pogledu trenutnog stanja politike i mišljenja javnosti u zapadnom svijetu. Prije nekoliko godina, kada je FPO ušao u koalicionu vladu u Austriji prvi put, to je izazvalo metež među evropskim i izraelskim elitama. Danas te iste sfere medija i javnosti na neki način prihvataju desničarski ekstremizam FPO-a.

To dolazi u paketu sa prećutnim odobravanjem antimuslimanskog i antiimigrantskog sentimenta. Ovo odobravanje je ukorijenjeno u iracionalnoj ideji da imigracija i globalizacija predstavljaju izazov za nacionalne/evropske tradicije kao i za identitet evropskih građana.

Danas, glavni razlog zabrinutosti u mnogim sferama Evropske unije nije glasno austrijsko odbijanje izbjegličkih kvota ili stajanje u odbranu kršćanskih konotacija u vezi starog kontinenta. Brinu se zapravo da li će novi austrijski premijer i njegova vlada održati proevropski stav.

Tridesetak godina nakon pada Berlinskog zida, i u eri obilježenoj strahom od migracija, sve ovo dodiruje, zapravo, unutrašnju dušu zapadnih demokratija: Jesu li godine multikulturalizma prošle? I, iznad svega, vraćaju li se fašizam i diktatura? U ubrzanom svijetu, oblikovanom promjenjivim licima politike, utjecaj lažnih vijesti i sve većih nejednakosti, ovo su razumna, ali, ponekad, ne dobro postavljena pitanja.

Nacionalizam na djelu

Nema mnogo smisla pričati o povratku 1930-ih, niti sugerisati da će FPO ili AfD jednoga dana uspostaviti fašističku diktaturu. Ali ova nova, beskompromisna, desničarska Austrija može ojačati postojeće protivljenje centralne Evrope nekim politikama Evropske unije. To će dodatno ugroziti pokušaje Evropske komisije da zaustavi antiliberalni zaokret Mađarske i Poljske.

Austrijska vlada je zaista već počela pokazivati kako izgleda „nacionalizam na djelu“. Predlaže da se dodjeli austrijsko državljanstvo Talijanima koji govore njemački i koji su nastanjeni u pograničnim regijama Južnog Tirola. Ova prijedlog, jasan primjer politike zasnovane na etničkoj pripadnosti skrivene iza umjerenih lica i izraza, proizvodi tenziju između Italije i Austrije.

Kurz je sugerisao da oni naprosto poštuju volju naroda iz Južnog Tirola. Tvrdio je da će sve biti urađeno u dogovoru sa talijanskom vladom, i paradoksalno je tvrdio da je njihov prijedlog osmišljen tako da učvrsti „saradnju među evropskim državama“.

Žalosna istina je da je ovo naprosto bilo jedno od predizbornih obećanja FPO-a, stranke čiji je cilj da zaštiti njemačke manjine u svim teritorijama koje su nekada pripadale Austro-Ugarskom carstvu. U 21. stoljeću, ovo je bizaran i zastarjeli pokušaj vraćanja etno-imperijalnom nacionalizmu. Ako EU, lobističke grupe i evropski liberali imaju za cilj odbraniti nadnacionalnu uniju i sačuvati bogatstvo multikulturalnih društava, trebali bi se pobrinuti da države članice budu odgovorne za nepoštivanje nekih od suštinskih vrijednosti Evropske unije. Zakonske odredbe već postoje, i sporazumi Evropske unije zabranjuju diskriminaciju i podržavaju „društvo u kojem pluralizam…tolerancija…solidarnost i ravnopravnost…preovladavaju.“ Prije bilo kakve kulturne revolucije i dugoročnih investicija u obrazovanje ili preraspodjelu bogatstva, ovo bi bila prva, praktična polazna tačka za demokratsku borbu.

 (Andrea Mammone je historičar na londonskom Univerzitetu Kingston. Također, bio je politički komentator za Al Jazeeru, BBC, Sky News, Voice of America, The Independent, Foreign Affairs i International Herald Tribune. Njegova knjiga “Transnacionalni neofašizam u Francuskoj i Italiji” bit će objavljena kasnije ove godine.)