Kliker.info

Kad je u pitanju pozicija člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda, predizborna kampanja je već počela. Zadnjih mjeseci česta su prepucavanja na liniji Fahrudin Radončić – Bakir Izetbegović o tome ko može i kakav treba biti “lider Bošnjaka”.

Piše : Amer Tikveša (Aljazeera)

Radončić vidi sebe na tom mjestu. Izetbegović, silom zakona, ne može se vidjeti (ističe mu i drugi mandat), ali vidi neku neodređenu figuru, o kojoj će biti riječi u nastavku.

Ono što i jednog i drugog diskreditira za poziciju člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda jest upravo to što barataju sintagmom “lider Bošnjaka”. Lider nije ništa drugo do vođa, titula danas prisutna u diktaturama. Unutar zemalja koje imaju vođu, on kod podanika izaziva strahopoštovanje. U drugim zemljama te vođe inspiracija su karikaturistima. Radi se o ljudima koji crpeći narod jačaju sebe.

Potreba za vođom odraz je krize demokratije. Ne zna se da li Bošnjaci imaju takvu potrebu, ali o njoj, stavljajući svoje riječi u usta naroda, govore oni koji bi da budu vođe. Tačnije, oni koji bi da poziciju člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda pretvore u instituciju vođe. Radno mjesto u vokaciju.

‘Predstavnik Bošnjaka’

Bakir Izetbegović tako kaže da “Bošnjake mora predstavljati ugledna osoba, koja liči na vlastiti narod, bliska sistemu vrijednosti koji naš narod baštini”. On koristi takozvane šuplje označitelje, koje je moguće ispunjavati bilo kakvim sadržajima. Dakle, izbjegava konkretizaciju ko zaista, s kakvim kvalifikacijama i s kojim dužnostima i obavezama treba predstavljati narod. Takva neprecizna određenja ostavljaju prostor da sutra proglasi bilo koga za podobnog predstavnika Bošnjaka samo na osnovu opštih mjesta kakva su data pred popis stanovništva 2013. godine u propagandnom spotu: “Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, jezik mi je bosanski.”

Ono o čemu Izetbegović govori je, ustvari, personifikacija Bošnjaka. Narod je tijelo, a taj pretpostavljeni mu je glava. Oslobođen je od bilo kakve odgovornosti da se s narodom konsultira, jer ono što on misli samo po sebi je narodno mišljenje. Sjedi u “časnoj stolici” – a to je još jedna sintagma koju je Izetbegović uveo u politički diskurs. Radi se o stolici u kojoj on sjedi, stolici bošnjačkog člana Predsjedništva.

Ta sintagma preuzeta je iz vjerskog registra, posebno često moguće ju je naći kod katoličkog klera, a upotrebljava se od biskupskih do papinske stolice, za koju se još kaže da je i sveta. I za stolice kraljeva se kaže da su časne, ali i tu ta riječ ima značenje svetosti, s obzirom na vjeru u božanski, sudbinski upliv u određenje nekog kao kralja. Dakle, Izetbegović ide do kraja u mistifikaciju tog bošnjačkog lidera.

Pretpolitička zajednica

On, sudeći po tom, Bošnjake vidi kao pretpolitičku zajednicu. Ne postoji ni minimum egzaktno dokazivog i jasno definiranog nacionalnog interesa, s realnim smjernicama njegovog ostvarenja, a ne nastoji ga ni stvoriti, već njegovu artikulaciju želi prepustiti pojedincu, pa će ta artikulacija, zahvaljujući stranačkoj propagandnoj mašineriji, biti naknadno proglašena nacionalnom težnjom.

Ono što je za ovu temu važno jest da svaki istup bilo kojeg člana Predsjedništva u ime države mora imati konsenzus druga dva člana. Osim toga, ako, naprimjer, bošnjački član Predsjedništva predstavlja nešto kao bošnjački interes, i to želi inkorporirati u interes cijele države, on prethodno mora imati konsenzus unutar naroda. Narod, unatoč tome, niko ništa ne pita, a istupanje u njegovo ime bazira se na pretpostavkama šta narod misli i želi. Ne može se pouzdano i egzaktno tvrditi da li je bilo šta što je bilo koji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine predstavljao kao interes naroda uistinu to. Opravdano je, dakle, sumnjati i na njihovu samovolju, odniosno da u svom ponašanju itekako imaju momente karakteristične za vođe.

Izetbegović i njegovi prethodnici nisu se potrudili da razviju mehanizme kojima bi se pouzdano utvrdili nacionalni interesi. A to nisu ništa drugo nego demokratski mehanizmi, od kojih je u Bosni i Hercegovini, recimo, najpoznatiji referendum. Izetbegoviću ne pada na pamet da te stvari spomene kao važne za njegovog nasljednika. Time bi, jasno, skrenuo pažnju da on sam nije razvijao demokratske mehanizme odlučivanja unutar naroda, pa mu se vjerovatno zbog toga ne mili da ih preporučuje drugima.

Fahrudin Radončić, kao trenutno jedini ozbiljan kandidat za poziciju člana Predsjedništva, žestoko kritički nastrojen prema Izetbegoviću, ima isti problem. On ima identičnu viziju čovjeka na Bakirovom mjestu kao i sam Bakir i u tu viziju ukalupljuje svoj lik. I za njega je to “lider Bošnjaka”. “Bošnjaci zaslužuju i trebaju boljeg, uspješnijeg, u biznisu i osobnom životu realiziranog iskusnog čovjeka i moćnog lidera“, rekli su iz Radončićevog Saveza za bolju budućnost Bosne i Hercegovine.

Koncentracija na pojedinca

Opet riječi u koje može upisati šta ko želi i opet koncentracija na pojedinca. Kao opozicionar, da je iskren u tom, trebao bi kritizirati cijeli taj koncept. Insistirati na promjeni paradigme. Da član Predsjedništva bude provodnik narodnih težnji, a ne narod njegovih. To ne radi. On zagovara zamjenu fizionomija, ali ne i koncepta rada.

Umjesto političkog osavremenjivanja u smislu demokratizacije zajednice koju bi da predstavljaju, i Izetbegović i Radončić je politički unazađuju. Tako da bi, sve su prilike, Bošnjaci mogli dobiti vođu i biti u potpunosti oslobođeni političkog mišljenja, u cijelosti ga prepustiti njemu. Svejedno je ko će to biti, važno je da je svaki korak vođe ujedno i korak naroda. Makar i u provaliju.

Alternativa Izetbegoviću, kao i svim dosadašnjim članovima Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, bio bi onaj koji bi u vezi sa svim pitanjima koja predstavlja kao narodna tražio opštenarodni konsenzus. Taj bi jasno predstavio i mehanizme na osnovu kojih se do konsenzusa dolazi te načine njegove provjere, kako bi u što većoj mjeri razuvjerio sve koji sumnjaju u prevaru da li je nešto ili nije interes naroda. Radončić je, sudeći kako je počeo borbu za člana Predsjedništva, nastavak lzetbegovića, ali samo za svoje interese, a u ime naroda.