hamburger-icon

Kliker.info

Aleksandar Hemon : Vibracije, loše i dobre

Aleksandar Hemon : Vibracije, loše i dobre

Januar 26
06:18 2014

hemon23Piše : Aleksandar Hemon (za Radiosarajevo)

Jebem ti svijet.

U prsluku punom kuglagera, priđe dobrovljac metalnim vratima restorana iza kojih se mrznu trojica, šatro, čuvara. Tu dobrovoljac uzme i eksplodira, dočim kuglageri raznesu kako metalna vrata tako i čuvare. U restoran onda upadnu još dvojica dobrovoljaca, spremno uskliknu «Allahu Ekber!» i po gostima ospu paljbu.Sve se dešava u Kabulu, u Taverna du Liban, gdje se obično skupljaju stranci na privremenom radu u slobodarskom Afganistanu. Vrijeme je večeri.

Dobrovoljci rafalno prazne svoje puške i to potraje sve dok na lice mjesta ne stignu nekakvi bezbjednjaci i likvidicijom ih prebace direktno na ahiret. Kad se slegne prašina, na podu restorana su jedan mladi bračni par, predstavnik Međunarodnog monetarnog fonda, kuhar i kelner, profesor, političar, zaposlenici Ujedinjenih nacija i  nevladinih organizacija, sve skupa dvadeset i jedna mrtva osoba, plus mnogo ranjenih. Među poginulima su ruski, američki, danski, kanadski, i afganistanski građani, kao i veliki mastif po imenu Jeff, ljubimac vlasnika Libanca, koji je također poginuo.

Dobrovoljci su, dabome, bili pripadnici Talibana, koji su odmah požurili da se pohvale njihovim podvigom. Napad na libanski restoran je trebalo da bude odgovor na nedavni američki zračni napad u dijelu zemlje pod talibanskom kontrolom u kojem su, uz mnoge dobrovoljce, likvidirani i žene i djeca. Povrh osvete, Talibani su bili motivisani i time što su u libanskoj taverni u istom društvu bili i muškarci i žene. To Allah ne odobrava, tvrde Talibani koji su sebe izabrali da sprovode njegove navodne odluke, pa je među žrtvama bilo i pet žena, jedna (Lexi Kamerman) iz Chicaga, druga (Mette Teilman) bivša studentica jednog mog danskog poznanika, a treća – Basra Farah Hassan – mlađa sestra mog dobrog prijatelja, velikog somalijskog i afričkog pisca Nuruddina Faraha.

Basra, koju nikad nisam upoznao, onomad je na brodu iz Somalije izbjegla u Keniju, nakon svakojakih putešestvija završila je u Michiganu, gdje se i skućila i magistrirala, da bi 2005 počela raditi za UNICEF kao nutricionista. Pomagala je tako da se prehrane gladna djeca u Pakistanu, Yemenu i Južnoj Africi, a u Afganistanu, gdje je više od pedeset posto djece pothranjeno, služila je od 2010.  Znajući Nuruddina, koji je jedan od najtoplijih i najmudrijih ljudi na svijetu, nemam sumnje da je Basra bila briljantna, velikodušna i draga osoba. Na fotografiji koja prati članke o njenoj smrti, njen osmjeh blista na licu uokvirenom maramom.

Moje su moždane frekvencije još od 1992. naštelovane na izbjegličko-ratne talasne dužine, a moj se život – kao i život svakoga iz Bosne – prvo izmjestio, a onda razmjestio u ovo što je sad. Ta preobrazba i djelimična trauma rezultirala je osjećajem svijeta koji je namješten oko ličnih i kolektivnih katastrofa. Moj otac, u namjeri da spočetka mog suživota sa Gospođom o njoj nešto više sazna, jednom ju je upitao: «Kaži mi nešto o svojoj porodici. Šta se loše desilo?» (Tell me more about your family. What bad happened?)

Meni su, kao i mom ocu, mnogo pojmljiviji ljudi kojima se nešto loše desilo  – mi  se takvi namah prepoznamo. Tako smo se, ima ihaha, sprijateljili Nuruddin i ja. On je na svoje putešestvije krenuo davno, još polovinom sedamdesetih godina onog vijeka, kad je svojim drugim romanom uvrijedio somalijskog vođu (i Titinog nesvrtanog ahbaba) Mohameda Sida Barrea, koji je Nuruddina, koji je tad srećom bio u Engleskoj, osudio na smrt. Par su ga puta i pokušali ubiti, u Nigeriji i Italiji. Nuruddin je oca nakon sedamnaest godina prvi put vidio u Keniji, baš kad se i Basra ispalila. A kad se po prvi put nakon dvadeset dvije godine vratio u Somaliju, zarobio ga je jedan ratnik-privatnik u namjeri da ga prisili da o njemu napiše pohvalan članak. Oslobođen je tek intervencijom svoje bivše učenice, ali je podanicima ratnika-privatnika morao održati par predavanja. Wahhabi-salafistima, a sličnima, često se zamjerao jer nema lijepe riječi za bilo kakav oblik vjerskog fanatizma. Svojevremeno je bez zadrške osudio fatwu zbog kojeg se Salman Rushdie godinama skrivao. U doba najvećeg kijameta u Somaliji, po Mogadishu je uspostavljao primirje među zaraćenim stranama, odbijajući da nosi oružje. Njegove su knjige među najvažnijim dokumentima somalijskog kijameta i dijaspore, a bogami i globalne današnjice: od Yesterday, Tomorrow (Jučer, danas) zasnovane na razgovorima sa somalijskim izbjeglicama, pa do posljednjeg romana Crossbones (Ukrštene kosti), u kojem se glavni junak vraća u Somaliju da traži svog posinka koji je napustio Minneapolis (pun Somalijaca) kako bi se pridružio ratobornom imamu.

Nuruddin, drugim riječima, operiše na istoj talasnoj dužini kao i mnogi od nas, na kojoj je takodjer radila, živjela i umrla Basra. Samo što se Nuruddin i Basra nikad nisu predali pred naletima zla koje  operiše na istim talasnim dužinama. U svijetu koji se ukazuje unutar raspona iskustava zadanih ratom žive i najbolji i najgori ljudi, dok je sredine malo, premalo. Neko sa osjećajem svijeta određenim katastrofom prepoznaje, istovremeno i momentalno, one najbolje i one najgore, pri čemu je ono najgore uvijek zamislivo, te tako i moguće. To znači da svijet nikad nije lišen bola i straha, zla i zločinaca, ali niti dobrih ljudi i njihovih osmijeha. Basrino ubistvo bi se, nažalost, lako uklopilo u bilo koji od Nuruddinovih romana.

Prije tačno dvadeset dvije godine (24. Januara, 1992) napustio sam Sarajevo, čime su počele ratne i posleratne putešestvije, o kojima ne mogu da prestanem da mislim i pišem. Jedna od posljedica tog izmještenja je osjećaj da je svijet podijeljen na one koje kontaju i one koji ne kontaju. Oni koji ne kontaju žive sretno i berićetno, sve dok ih nešto ne sastavi, a onda, ponekad, počnu da kontaju. Oni koji kontaju, stalno kontaju, što lako postane tegobno. Kad postaneš dio mreže definisane gorespomenutom fekvencijom, onda osjećaš vibracija, a da ne spominjemo, eksplozije, koje stižu iz bilo kojeg dijela te bjelosvjetske mreže.  Živjeti sa osjećajem svijeta u kojem zlo i nesreća neprestano vibriraju teško je i tegobno. Jedina utjeha je da u tom i takvom svijetu postoje, dok ne prestanu, ljudi, kao što su to Nuruddin i Basra, ljudi koji dobrotom trepere.

Porodica Basre Farah Hassan u svojoj je poruci povodom njene smrti zamolila Allaha da ima milosti i da je u časti prihvati.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *