hamburger-icon

Kliker.info

Aleksandar Hemon : Selidba

Aleksandar Hemon : Selidba

07 Avgusta
21:12 2009

Piše : Aleksandar Hemon (BH Dani)

Za ovih sedamnaest i po godina otkako sam iz Sarajeva otišao u Ameriku, živio sam na četrnaest različitih mjesta, što će reći da sam se isto toliko puta i selio. Pri tome mi je lični rekord obitavanja na jednom mjestu pet godina, u stanu koji sam sa svojom bivšom gospođom nesretno dijelio sve dok se nismo razveli i prodali ga. Što će reći da mi je ako ne računam tih pet godina prosječna dužina boravka na jednom mjestu bila manje od godinu dana. Selim se ponovo za desetak dana, a slabe su šanse da će taj novi stan biti stalno mjesto boravka ili čak da ćemo tamo biti duže od godine-dvije. Čovjek bi očekivao da se na to navikne, ali ja se navikao nisam. To je, sigurno, vezano za činjenicu da sam se u svom prethodnom životu, kao i svi mi, malo selio. Zapravo, prije rata sam promijenio obitavalište dvaput: prvi put kad smo se selili sa Čengić Vile u stan kod Socijalnog, čega se uopšte ne sjećam, jer mi nisu bile ni četiri godine; i drugi put kad sam se iz tog stana kod Socijalnog odselio na Kovače u stan koji sam dijelio sa Peđom i Wagnerom. To obitavanje je trajalo 5-6 mjeseci, nakon čega sam se vratio u roditeljski stan, gdje bi možda i dan danas živio da se spletom okolnosti nisam našao u Chicagu.

Svijet se do rata nije selio, a rat je bio velika, kolektivna selidba. Otud je i svaka poslijeratna selidba bila traumatično iskustvo. Jednom sam se, polovinom devedesetih, selio sa petog na osmi sprat u istoj zgradi i, budući da nisam imao ništa, za kompletnu selidbu mi je trebalo sat i po – samo sam u lift nagurao ono malo prnja i drangulija koje sam imao i popeo se na osmi sprat. Pa ipak, noć prije toga nisam mogao spavati od brige. Najveća briga mi je bila hoće li mi proslijediti poštu, što je bilo važno ako neko razbacan ratom pokuša da stupi u kontakt sa mnom. A bilo je i drugih briga, tada i svaki put, mada bi se sve mogle svesti na jednu jedinu: hoće li se nešto selidbom izgubiti.

A svašta se, pored pošte, može izgubiti: drage drangulije, razglednice, jeftini suveniri sa prošlih putovanja, sve stvari koje sačinjavaju lični pejzaž; knjige koje na policama strpljivo čekaju da budu čitane, a onda nestanu u nekoj kutiji da se godinama, ili nikad, ne ukažu; fotografije u kovertama koje završe u kesama koje završe u kutijama u gomili kutija, fotografije na kojima su ljudi i mjesta iz prošlog ili dosadašnjeg života. Ako su takve stvarčice, ajde da kažemo, unutrašnji gubici, imaju i vanjski: komšije, kafana, dnevni ritual posjete istim mjestima gdje se čovjek može pozdraviti sa istim ljudima itd. Kad se sve to sabere, konačna suma tih gubitaka je osjećaj gubitka vlastite stabilne suverenosti, osjećaj da su odnosi između tebe i svijeta stabilni i nepromjenljivi, da si – svakog dana, svake godine i uvijek – ista osoba. Ako se tvoj lični okoliš stalno mijenja, kako onda možeš biti sve ono što si do sada bio? Rizik je veliki: u svakom odlasku upisana je mogućnost da se nećeš vratiti. Jednom sam, gledajući kako kamion sa svim mojim stvarima odlazi u pravcu novog obitavališta pomislio: A šta ako sad taj kamion ode u nepoznatom pravcu i odnese sve što posjedujem, šta će od mene ostati? Strah od selidbe je tako, na izvjestan način, strah od smrti, te konačne selidbe – strah da te na toj sljedećoj lokaciji neće više biti. U Forsterovom romanu Howards End Gospođa Wilcox kaže Gospođici Schlegel: "Može li ono što zovemo civilizacijom biti ispravno, kad ljudi ne mogu umrijeti u prostoriji u kojoj su rođeni?"

Istovremeno, svaka selidba otvara nove mogućnosti: ako te na toj sljedećoj lokaciji bude, život bi mogao biti bolji, zanimljiviji, udobniji, mogle bi se desiti stvari koje se ovdje (gdje god da je to) ne mogu desiti. U tom smislu je ono što bi moglo izgledati kao gubitak zapravo oslobađanje od balasta prošlosti, rješavanje onoga što te usporava na putu prema (možda) boljoj mogućnosti. Otud sam se u svakoj selidbi nečeg kutarisao: te nekome dam kauč, drugome police za knjige, a drangulije koje odjednom izgledaju kao budalaštine ostavim na stražnjoj ulici, kojom kruže oni što skupljaju tuđi otpad. U tom eliminisanju nepotrebnih stvari, prisutna je mogućnost konačnog i istovremenog rješenja kako straha od gubitka, tako i (potencijalne) bolje budućnosti: ako čovjek nema ništa, nema ništa izgubiti, a istovremeno mu se s grbače skine teret koji ga usporava u napretku prema boljoj budućnosti. I naravno: šta god da se posjeduje u doba konačne selidbe, ne može se ponijeti na novu lokaciju, bilo da je ahiret, bilo da je crna, crvljiva zemljica.

U sjevernom Pacifiku ima ogromni vrtlog, prečnika nekoliko stotina milja, u kojem se nekako nakupila ogromna količina smeća, uglavnom čestica plastičnih objekata koje je to vrtloženje izmrvilo. Te čestice potiču od plastičnih kesa, boca, igračaka – ukratko, drangulija – koje su završile u moru i rijekama. Ta će plastika trajati vječno, pošto je plastika nerazgradiva. Plastika će nadživjeti račiće i ribe koji je u sjevernom Pacifiku (a i šire) gutaju, nadživjeće sve nas i naše djece djecu i njihovu djecu, nadživjeće Michelangelove skulpture i Mona Lisu i sve knjige po kojima se nešto kurče Shakespeare ili Homer, nadživjeće sve kompjutere i Facebook, nadživjeće čovječanstvo čija je historija historija selidbi, izmještanja i gubitaka, nadživjeće civilizacije koje su mislile da su ispravne iako ljudi nisu umirali u prostorijama u kojima su rođeni. Ta će se plastika vrtiti u besmislenom vrtlogu i kad, za hiljade godina, nestane svaki oblik i trag ljudskog postojanja. Sve što će ostati iza nas je otpad, razmrvljene drangulije koje smo izgubili selidbom.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku