hamburger-icon

Kliker.info

Aleksandar Hemon : Džukele i Zmajevi

Aleksandar Hemon : Džukele i Zmajevi

15 Juna
09:29 2014
hemon23Posljednji put kad je neki Bosanac šutnuo loptu na Svjetskom prevenstvu bilo je u Firenci kad je 30. Juna, 1990. Faruk Hadžibegić opucao  direktno u argentinskog golmana Goycoecheu, čime je tadašnja Jugoslavija bila eliminisana u četvrtfinalu.

Piše: Aleksandar Hemon (za Radiosarajevo)

Da je prošla, u polufinalu bi igrala protiv domaćina Italije i, ko zna, možda čak i u finalu. Da se sve to desilo, možda bi raspad gorespomenute Jugoslavije bio usporen, možda bi se oni ratovi drugačije odvijali ili se, ko zna, možda nikad ne bi ni ratovali. Selektor koji je Jugoslaviju odveo na Svjetsko prvenstvo bio je Ivica Osim, a u njegovom timu je igrao i Safet Sušić. Dvadeset četiri godine, jedan rat i pet svjetskih prvenstava kasnije prva utakmica Bosne i Hercegovine je protiv Argentine, Sušić  je selektor koji ih je odveo u Brazil, a Osim je siva eminencija bez čije bi mudrosti i utjecaja to bilo nemoguće. Tako se krug zatvorio, ili se barem jedan ciklus u historiji ovih prostora nekako završio. I šta će biti dalje?

Sinoć sa balkona svog stana u Sarajevu gledam čopor pasa lutalica kako se na parkiralištu blizu otvorenih kontejnera sa smećem koškaju i rvaju, da bi se onda većina njih iz nekog razloga okomili na najslabijeg, koji je onda kroz noć jaukao i od njih bježao. Neki dan sam vidio čopor kako na Marin Dvoru leškari na travnjaku, tačno ispod panoa sa kojeg sa na njih smiješi grupa Zmajeva, a koji krije ruševinu koja tu stoji bezmalo od Svjetskog prevenstva u Americi. Jedan od tih marindvorskih džukela je ležerno raskopavao vreću sa smećem i polako mezio. Niko od prolaznika, a kamoli Zmajeva, nije ni trepnuo, budući da su čopori divljih pasa, očigledno bolje organizovani od nadležnih organa koji bi ih trebali eliminisati, u prestonici postali potpuno normalni.

U prestonici isto tako nisu vidljive posljedice nedavnih poplava koje su po provincijama nosile minska polja, ruralne pejzaže, stočni fond i proljetne usjeve. Kameni zid Miljacke kod Ćumurije, komad Sarajeva koji je potop najviše oštetio, izgleda kao nov, obznanio je Dnevni avaz. Prestonička kafanska infrastruktra je spremna da sa početkom Prvenstva krene punim pogonom: ekrani su instalirani, uvježbavaju se rasprave vezane sa taktičke opcije i šanse Zmajeva protiv Argentine, a i šire, Trg Oslobođenja je preimenovan u Zmajevo gnijezdo pošto će se tu čoporativno gledati utakmice, a diljem prestonice okačene su i popularne šarene zastave, čije se boje fino slažu sa sveprisutnim šarenim lažama.
Dnevni avaz, čiju odanost svakojakim oblicima nepismenosti i besmisla ne može poremetiti ni Svjetsko prvenstvo, obavještava da će Reprezentacija BiH imati “ogromnu podršku” od oko 5000 navijača u Brazilu, a i da su predsjednik i dopredsjednik NSBiH “obradovali brazilske policajce u Guaruži i podijelili im sitne reklamne poklone.” Povrh radosti koju među naivnim domorocima prouzrokuju sitni reklamni pokloni, u Brazilu je, eksluzivno otkriva Avazov dopisnik,  “drugačija kuhinja, drugačiji običaji…, drugačije sve.”

Paragraf kasnije, dolazi i do novog, šokantnog otkrića: “Većina toga je ista kao i BiH, izuzimajući banane.” Razmažen dostupnošću hrane u domovini, na čelu sa sarajevskom Opštinom Centar gdje ni psi lutalice ne gladuju, dopisnik nalazi da je McDonald’s u Guaruži značajno skuplji od onog u BiH (tj. u Opštini Centar ) i da se bez deset dolara nećete najesti. Daljim istraživanjem, neumorni dopisnik u svoj materijal ulazi i dublje: “biftek s krompirom, rižom, sosom i salatom (koja je besplatna), košta skoro 20 dolara.” Uprkos (besplatnoj) salati, ima i ozbiljnih problema, među kojim je “možda i najveći” to što “skoro nigdje nema hljeba.” Nema, međutim, razloga za zabrinutost da bi nestašica hljeba moglo na Zmajeve utjecati kao što u domovini utječe na poplavljena područja (tj. glad). “Burek i zeljanica omiljeni u Brazilu” javlja Avaz. Izvor eksluzivne informacije? “—Burek i zeljanica—objavio je Džeko na svom Twitter profilu.”

Biće, tako, zanimljivo vidjeti da li će uspjeh ili neuspjeh Zmajeva uspjeti ujediniti domovinu u kojoj je skoro pa nepremostiv jaz između prestonice, vazda spremne na dobrovoljno nehljebarenje posvećeno fudbalu, i potopom osakaćenih provincija, gdje ponad brazilskog odsustva hljeba vlada i odsustvo svega osim komaraca. Sa stanovišta Zmajeva kako od Bosne tako i od Dijaspore, BiH je jedna država, ujedinjena u navijanju za reprezentaciju, kao što im je izgledala ujedinjena poplavama. Ali u BiH stvarnosti je više nego vidljiv raskol između prestonice u kojoj se psi lutalice imaju manje problema da prežive nego stanovništvo na poplavljenim područjima. Dok se zid kod Ćumurije munjevito popravi, gorespomenuti Avaz izvještava i o mještanima Topčić-Polja koji su blokirali magistralni put na potezu od Nemile do Žepča, zahtijevajući “mehanizaciju za odvoz hiljadu tona mulja, zemlje i šljunka iz svog naselja.” Bili su isto tako “odlučni da na barikadi vide nekoga od nadležnih iz Općine, Kantona ili Federacije” ali to se nije desilo. Nadležni bezbeli mentalno i duhovno pripremaju za početak Svjetskog prvenstva i utakmicu reprezentacije protiv Argentine, a može biti i da je ponestalo sitnih promotivnih poklona koji bi mještane Topčić-Polja mogli utješiti. Avaz nije izvjestio da li će i kako Topčić-Polje gledati prenose iz Brazila.

Čini se da su naši reprezentativci ne samo uzbuđeni zbog svog debija na Svjetskom prvenstvu, nego su svjesni i koliko ishod tog učešća znači stanovništvu u domovini. Ta će ih svijest i uzbuđenje možda ophrvati, a možda i motivisati. Osim ako u finalu ne dobiju Brazil ili neku drugu naciju koja se ne zna hljeba najesti, Zmajevi će prije ili kasnije prestati bljuvati vatru i ispasti. Šta će, dakle, biti ako se od treme spetljaju protiv Nigerije i Irana i tako se ne kvalifikuju za osminu finala, ako u nekoj novoj odlučnoj utakmici neki Zmaj opet fuli neki odlučujući penal?  Da li ćemo se negdje 2038. godine sjetno prisjećati propuštenih šansi, zamišljati alternativne ishode koji su mogli usporiti raspad države i oružane sukobe? Da li ćemo juni 2014. u nekoj budućnosti vidjeti kao trenutak kad je nepovretno krenulo naše posljednje historijsko klizište? A šta će biti ako se naši u Brazilu, osnaženi zalihama bureka i zeljanice, budu časno i zajednički borili, pokazujući nam tako primjerom šta se može postići zajedničkim naporima?

Ako je fudbal ogledalo života i historije—a jeste—u sljedećih par sedmica ćemo možda saznati od čega smo to napravljeni, dali smo ljudi, zmajevi ili džukele. Bill Shankley, legendarni trener Liverpoola, je onomad tvrdio da je fudbal mnogo više nego pitanje života i smrti. Vidjećemo da li je bio u pravu.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku