Kliker.info

Piše :  Aleksandar Hemon (BH Dani)

Polovinom devedesetih, zarađivao sam svoju koricu hljeba u Chicagu kao nastavnik engleskog, koji je novopristigle imigrante učio jeziku njihovog budućeg obitavališta. Moji su učenici – listom stariji svijet – dolazili uglavnom iz bivšeg Sovjetskog Saveza, pa su često bili ophrvani ne samo ličnom nostalgijom za životom u kojem su imali puno prijatelja i lijepih trenutaka, nego i kolektivnom nostalgijom za ozbiljnom državom koja im je garantirala nekakvu infrastrukturalnu stabilnost. Povrh toga, izmještenje im je samo po sebi bilo traumatičan događaj, pa je ta trauma često bila prisutna u svakodnevnim jadikovkama o životu u Americi, gdje su najjednostavnije operacije, kao što je vađenje vozačke dozvole ili odlazak doktoru, bile opasne ekspedicije. Meni je te jadikovke bilo lako razumjeti, pošto su im moji roditelji, iako naseljeni u Kanadi, bili jednako skloni. Kao i moji roditelji, moji učenici su vazda bili radi da razmatraju razlike između nas i njih, pri čemu su te razlike uvijek išle na uštrb njih – njihova hrana je uvijek bila gora, njihove guzice su uvijek bile veće, njihove duše uvijek pliće. Činilo mi se tad, kao i sad, da je teško živjeti ako je pogled na sve zamagljen nostalgijom, ako se ne može vidjeti da u novoj zemlji i situaciji mora biti barem nešto dobro. Otud sam nekad znao povući štraftu sredinom table, na lijevoj strani napisati Good (dobro), a na desnoj Bad (loše) i onda zahtijevati od svakog učenika da mi kaže jednu dobru i jednu lošu stvar u Americi. Ja bih započeo tako što bih upisao košarku (dobro) i rasizam (loše), a onda bi učenici podnosili svoje prijedloge o kojima bismo onda diskutirali: auti (dobro) – javni prijevoz (loše); raznolikost stanovništva (dobro) – siromaštvo (loše); obilje (dobro) – pohlepa (loše); odsustvo historije (dobro) – odsustvo historije (loše). Jedna od stvari oko kojih se vodila najveća diskusija, bila je ljubaznost. Za neke učenike je to bila dobra stvar, budući da je ljepše i lakše živjeti u zemlji ili gradu gdje je svijet prijatan i susretljiv – istočnoevropski, socijalistički sovjetski svijet nikad se nije isticao svojom ljubaznošću. Za neke učenike, međutim, američki osmijesi su bili tek simptom licemjerja – Amerikanci ti se smiješe i ljubazno te pozdrave, ali iza toga nema ništa, nije ih zapravo briga za tebe, niti će te ikad zapamtiti, a kamoli biti tvoji prijatelji. Za neke učenike, naši kiseli osmijesi su uvijek bili bolji od njihovih neiskrenih. Sjetio sam se te diskusije prošle hefte nakon što sam se poslije devet mjeseci Pariza vratio u Chicago, i to u isti komšiluk – Edgewater – gdje sam onomad živio. Da se ne lažemo, Chicago nije ni nalik na Pariz. Slabo se gdje može pješke, pa su ulice u poređenju sa pariskim puste, prosječna guzica je duplo do troduplo veća, hrana je lošija (i jeftinija), urbani pejzaži su tek povremeno spektakularni, a odsustvo historije je nekako u vezi sa osjećajem da su mnogi dijelovi Chicaga tek velike spavaonice. Pa ipak, u prvih nekoliko dana po povratku, upustio sam se u nekoliko, ničim izazvanih, razgovora sa ljubaznim, nepoznatim ljudima. Jedna me je gospođa pohvalila što čistim dvorište ispred kuće u koju smo se uselili; jedan me je gospodin upitao odakle mi taj slamnati šešir; sa nekim sam se saputnicima žalio na sporost metroa; a mnogi su mi se ulični prolaznici nasmiješili i iskreno me ljubazno pozdravili. Brzo mi je bilo jasno da sam se bio dobro zaželio takve svakodnevne, opuštene komunikacije. Može lako biti da je razlog što se u Parizu nisam, sve i da sam htio, mogao upustiti u spontano ćakulanje to što manje-više ne pričam francuski. Pa ipak, čini mi se da ima nešto fundamentalno američki u takvoj otvorenoj, nenametljivoj razmjeni sa potpunim strancima. Možda je ta komunikativnost izraz osjećaja usamljenosti i izolacije koji su neizbježno u vezi sa brutalnim ritmom i pohlepom, karakterističnim za američki kapitalizam – ljudi se smiješe i pričaju sa nepoznatim svijetom, zato što nemaju s kim drugim. A možda je u pitanju i to što ljudi imaju slabije, pliće korijene – u velikim gradovima, većina svijeta je rođena negdje drugdje, njihove familije su daleko, stari prijatelji razbacani diljem Amerike – pa se onda ljubaznost i toplina moraju tražiti i zaraditi i svaki je dašak dobrodošao. Bilo kako bilo – i to sam onomad govorio svojim učenicima – bolje je biti izložen osmijesima, bolje se podati ljubaznosti, nego se mrštiti i patiti i čekati da jednog dana stigne kompletan paket iskrenosti i ljubavi. Ali ono što mi je posebno prijalo u tim razmjenama sa svojim čikaškim sugrađanima je to što sam i ja bio ljubazan i spreman da se smiješim. Ne samo da mi ćakulanje nije bilo mrsko, nego sam bio kao zapeta puška – čim bi mi se neko obratio, ja bih se upustio u laganu zajebanciju (easy forefucking). U Parizu, sa druge strane, od nepoznatog svijeta, od onih koji su mi se mogli obratiti i tako osvijetliti činjenicu da ne pričam francuski i da sam otud (otkud?) stranac, branio sam se mrgođenjem, slušalicama, jednostavnim priznanjem da ne znam ništa ni o čemu, ili izborom sugovornika – maternji jezik mojih poznanika i prijatelja bio je ili engleski ili bosanski (ili srpski ili hrvatski). U Parizu sam, drugim riječima, ulagao napore da od komunikacije odgovorim svakog mogućeg nepoznatog sugovornika. Tamo sam bio ters, a ovdje sam mirisno cvijeće. Svako malo mi se javi neki dobri čitalac koji me naruži što previše kritikujem američku ideologiju i Busha ili što nisam sretan i presretan zbog svoje američke biografije. Mrsko mi se sa njima raspravljati – niti ću ih uvjeravati u svoju zahvalnost, niti ću im objašnjavati svoju nezahvalnost. Ali bih volio da shvate da je Amerika nalik na svako drugo mjesto na svijetu, od Bosne, preko Afrike i Azije, pa do Francuske: imaju oni na vlasti, kao i oni kojima proizvodnja zla odgovara, ili oni za čije je profitabilne planove obezljuđivanje neophodno – oni, ukratko, čija su djela uvijek na desnoj strani moje table. A imaju oni koji sa tim svakodnevno deveraju, koji bilo instinktivno bilo svjesno brane svoju ljudskost i svoje temeljne potrebe za međuljudskom solidarnošću, oni kojima je lijepo, vrijedno napora i neophodno nasmiješiti se i poželiti dobar dan. Takvim sam se u Ameriku vratio da im se bez razloga – američki – osmjehnem.