Kliker.info

Prvi je ovo put nakon talačke krize iz juna 1995.godine, kada su za taoce uzeti pripadnici UN-a, da politički vrh Republike Srpske razmatra opciju nasilnog uskraćivanja slobode predstavnicima međunarodne zajednice. Istina, za razliku od Radovana Karadžića, Milorad Dodik se još nije usudio na takav potez, ali kako i sam kaže, teško se opire jednom takvom iskušenju.

Ali Milorad Dodik nije Radovan Karadžić, barem ne još uvijek. Nekada je Milorad Dodik bio omiljen među strancima, kako predstavnike međunarodne zajednice naziva. Nekada je međunarodna zajednica bila oduševljena sa “normalnim Srbinom” u liku i djelu Milorada Dodika. Pa ipak, bilo je i onih koji ni tada nisu dijelili to oduševljenje.

To je možda ponajbolje u jednom svome intervju izrazio prvi predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović koji je na plastičan način 1998.godine pojasnio tu vrstu oduševljenosti.

“Mislim da tu ima pretjerivanja, koje je pomalo i neukusno. Ipak je sav taj tzv. pluralizam jednonacionalan. Bolje je i to nego ništa. Stranci nose one traume kada su ih Srbi vezali za stubove. Sad se među političarima pojavio jedan normalan Srbin, oni su izbezumljeni od sreće”. (Alija Izetbegović, Govori, intervjui, izjave i pisma: 1998; DES, Sarajevo, 199, str 90.)

Skoro dvadeset godina poslije, Milorad Dodik, sada predsjednik Republike Srpske najavljuje mogućnost hapšenja međunarodnih predstavnika, u stilu Radovana Karadžića, takoreć i Milorad bi da “veže za stubove”.

Hoće li Dodik i doista “privezati” međunarodnu zajednicu, ili ona njega, ostaje da se vidi, međutim postavlja se pitanje, zbog čega OHR šuti na Dodikove prijetnje hapšenjem međunarodnih službenika.

(Vijesti)