hamburger-icon

Kliker.info

Aktuelno pitanje : A šta sa zločincima kad Haški sud zatvori vrata?

Aktuelno pitanje : A šta sa zločincima kad Haški sud zatvori vrata?

Novembar 11
08:20 2017

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu posljednjeg će dana novembra  zatvoriti svoja vrata. Upostavljajući taj sud, Ujedinjeni narodi nastojali su pred lice pravde izvesti ključne kreatore najstrašnijih zločina na području bivše Jugoslavije tijekom ‘90-ih prošlog stoljeća, njihove nalogodavce i sve one iz političkog i vojnog vrha koji su njima upravljali.

Poslove Haškog suda, većinu njih, od 1. decembra  preuzima posebno formirano tijelo pod nazivom Rezidualni mehanizam.

Iako se površnom analizom može zaključiti kako je riječ o alternativnom pravosudnom tijelu, sugovornici Al Jazeere tvrde kako takve ocjene nisu utemeljene. Prema Marinu Bonačiću, docentu na Pravnom fakultetu u Zagrebu, i Rezidualni mehanizam za međunarodne kaznene sudove, bez obzira na svoj naziv, također zamišljen kao međunarodni kazneni sud. Objašnjava kako se nastojalo postići da suci i tužitelji budu jednake kvalitete kao i oni koji su radili na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, ali i Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu, budući da će i poslove tog suda nastaviti poseban rezidualni mehanizam. Prema njegovim riječima, među sucima, tužiteljima i drugom osoblju Rezidualnog mehanizma za međunarodne kaznene sudove nalaze se mnogi koji su prethodno radili na oba suda te imaju iskustvo rada na predmetima međunarodnih zločina.

Za Davora Derenčinovića, redovitog profesora na Pravnom fakultetu u Zagrebu, u pravnom je smislu dvojben i krajnje prijeporan prijenos predmeta i nadležnosti. Po njemu, bilo bi bolje da su ad hoc međunarodni kazneni tribunali dovršili sve postupke pred raspravnim i žalbenim vijećima. Smatra i da su „bez obzira na složenost i opseg predmeta, postupci pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju trajali predugo čime je u pitanje dovedena ne samo pravednost kažnjavanja počinitelja na koje žrtve zločina imaju pravo već i pravičnost postupanja prema optuženicima kojima je uskraćeno pravo na suđenje u razumnom roku“. „Zbog toga i ostaje dojam da ocjena o radu Suda, unatoč statistikama koje se mogu interpretirati na različite načine, teško može biti prolazna“, kaže Derenčinović.

Među obvezama Rezidualnog mehanizma naći će se, među ostalim, i žalbeni postupci u suđenjima Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Vojislavu Šešelju. Logičnim se postavlja pitanje koliko će, obzirom na zahtjevnost tih slučajeva, posao Mehanizma biti otežan. No, Bonačić smatra da će to rezidualno tijelo biti sposobno provesti sve kompleksne žalbene postupke.

„Ipak, ne može se isključiti mogućnost da u nekim pitanjima dođe do odstupanja od prakse tih sudova. Osobito stoga što u njegovu Statutu nije propisana obveza sudaca da se u svojim odlukama slijede raniju sudsku praksu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (i Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu). Svako takvo odstupanje utjecalo bi na konačnu ocjenu rada sud(ov)a i na njegovo (njihovo) naslijeđe, a u konkretnom predmetu moglo bi utjecati na nejednak položaj okrivljenika u odnosu na one kojima je presudio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ili Međunarodni kazneni sud za Ruandu)“, ukazuje Bonačić.

Kako do prave istine?

Jedna od funkcija Rezidualnog mehanizma bit će i čuvanje i vođenje arhiva Haškog suda. Stoga je i pitanje može li Mehanizam, u tom smislu, pomoći povjesničarima, pravnicima, drugim znanstvenicima da svijetu, a pogotovo balkanskim državama, predstave pravu istinu o onome što se događalo ‘90-ih godina.

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, smatra da je „arhiv Tribunala veoma dragocena ostavština koja tek treba da se stavi u funkciju“.

„Već skoro 10 godina arhiva se profesionalno sređuje. Radi se o ogromnom broju dokumenata, svedočenja, presretnutih razgovora, zapisnika i sl. Svakako će biti od velike koristi za sve istraživače koji se budu bavili Jugoslavijom, njenim brutalnim raspadom i ratnim zločinima“, kaže Biserko.

I Bonačić se slaže kako se na Mehanizam može gledati kao jedno od sredstava koje može pomoći u utvrđivanju istine o tome što se događalo ‘90-ih godina. Podsjeća i da je Haški sud prikupio puno različite građe, „od koje neka možda nikada ne bi bila dostupna da nije bilo Suda i u tom pogledu može pomoći – naravno, pod pretpostavkom da je građa dostupna“.

„S druge strane, kazneni sudovi po svojoj prirodi imaju ograničenu ulogu u utvrđivanju istine. Naime, njih u prvom redu zanimaju činjenice potrebne da bi mogli donijeti odluku o individualnoj odgovornosti okrivljenika za zločine koji mu se stavljaju na teret, a ne sve činjenica. Nadalje, ono što je utvrđeno ovisi i o selekciji predmeta koji su došli pred sud, vrsti kaznenog postupka i nizu drugih okolnosti čije bi nabrajanje uzelo previše vremena“, navodi.

Individualna, a ne kolektivna odgovornost

U svemu, a 20-ak dana prije potpunog zatvaranja Haškog suda, postavlja se i pitanje je li ta ad hoc pravosudna institucija ispunio svoju misiju i imao smisla. Sarajevska odvjetnica Vasvija Vidović, koja je od prvog dana u haškim sudnicama, smatra da je „apsolutno ispunio svoju misiju i svrhu, iako se njegova ključna funkcija krivo tumačila u javnosti“.

„Tribunal je uspostavljen da utvrdi individualnu krivičnu odgovornost kako se krivnja ne bi pripisavala narodima. Međutim, tumači se u javnosti da je Tribunal imao zadatak da doprinese pomirenju na ovim prostorima. Jeste imao taj zadatak indirektno, ali nije to njegova glavna funkcija, nego da utvrdi odgovornost pojedinaca u potpunoj saradnji sa vladama državama nastalih raspadom bivše Jugoslavije“, objašnjava Vidović.

Priznaje da je bila skeptična nakon početka rada Haškog suda, jer je „krenuo s jako malim sredstvima“, ali podsjeća da je „tužilaštvo pred sud izvelo najodgovornije za teške zločine – bez obzira na pravosnažnu odluku“.

„Mnogi događaji su razjašnjeni, a ne bi se nikada za njih znalo, kao što se nije znalo za mnoge događaje širom bivše Jugoslavije za vrijeme Drugog svjetskog rata. Jako mnogo zločina je počinjeno nad Jevrejima, Srbima, Muslimanima u istočnoj Bosni i nikada nisu razjašnjeni, niti je bilo ko dao svoj stav o tome. Haški sud je utvrdio odgovornost najodgovornijih, ali i značajno utjecao na praksu sudova i razvoj međunarodnog humanitarnog prava, kao i na pravnike u regionu“, ocjenjuje Vidović.

Biserko: Priprema terena za potpunu negaciju Suda

I Biserko smatra da je „Tribunal važna institucija za ceo region, jer bez njega sva ta dokumentacija nikada ne bih bila na jednom mestu, a sprečio je i manipulaciju brojkama što se inače u regionu obilato koristilo“. Po njenim riječima, Haški sud je imao i svoje slabosti, kao što su zaštita svjedoka ili odustajanje od nekih standarda.

„Trebamo biti zahvalni što je Tribunal uopšte uspostavljen. Naravno nije doprineo pomirenju, ali je stvorio neophodnu osnovu za takav proces. Uostalom, to je zadatak regionalnih elita, pre svega onih u Srbiji. Osim toga, taj Tribunal smatra do sada najvećim dostignućem jer je unapredio međunarodno krivično pravo. Njegovo iskustvo se proučava i primenjuje u svim aktuelnim međunarodnim sudovima“, navodi.

Posebnu kritiku upućuje na račun medija koji se „nisu potrudili da pravno prate rad suda, već su ga tretirali kao političku pozornicu na kojoj su uvek pobeđivali ‘naši'“. „Već se medijski priprema teren za njegovu totalnu negaciju. Uostalom, to je bila i državna strategija od samog osnivanja“, upozorava Biserko.

Odgovor na pitanje je li Haški sud ispunio svoju misiju i imao smisla, smatra Bonačić, „ovisi o tome što se smatra njegovom misijom i ciljevima koje je trebao ostvariti, a o tome (još) ne postoji konsenzus“.

„Osim samog provođenja kaznenih postupaka, navode se široko postavljeni ciljevi osnivanja Suda, među ostalim, i utvrđenje istine o počinjenim zločinima, uspostava i održanje mira, uspostava vladavine prava te ostvarenje pomirbe. Utjecaj Suda na neke od navedenih ciljeva gotovo je nemoguće izmjeriti, a za neke će biti potreban dulji vremenski odmak. Zbog svega toga, smatram da je još prerano za konačnu ocjenu. Također, treba spomenuti i da postoji razlika između ciljeva osnivanja suda na globalnoj i na lokalnoj (regionalnoj) razini te da i to može dovesti do različite ocjene (ne)uspjeha Suda“, zaključuje Bonačić.

Što će raditi Rezidualni mehanizam?

A što će konkretno raditi Rezidualni mehanizam, odnosno koje će funkcije Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju konkretno preuzeti? Marin Bonačić je u svom znanstvenom članku Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove: funkcije i odnos s hrvatskim pravosuđem, precizno naveo te funkcije, a one obuhvaćaju: prvostupanjsko suđenje za međunarodne zločine („suđenje bjeguncima“), suđenje zbog nepoštovanja suda i davanja lažnog iskaza, provođenje žalbenih postupaka i ponavljanje suđenja, preispitivanje pravomoćnih presuda, ustupanje predmeta nacionalnim pravosuđima, zaštita svjedoka i žrtava, nadzor nad izvršenjem kazni te pomilovanjem i ublažavanjem kazni, pružanje pomoći nacionalnim pravosuđima te čuvanje i vođenje arhiva, uz analizu prijelaznih odredaba. Uz sve to i napomena da je ogranak Rezidualnog mehanizma za Ruandu, smješten u Arushi (Tanzanija) počeo s radom 1. srpnja 2012. godine, a ogranak zadužen za bivšu Jugoslaviju, sa sjedištem u Den Haagu, profunkcionirao godinu kasnije.

Rezidualni mehanizam nije korektor

„Rezidualni mehanizam nije zamišljen kao korektor odluka Suda, nego kao tijelo koje treba obavljati tzv. rezidualne funkcije – one koje se ne bi smjele prestati vršiti zbog toga što je Sud formalno završio s radom – od provođenje preostalih postupaka i nadzora nad izvršenjem kazni do zaštite svjedoka i čuvanja i vođenja arhiva Suda“, ukazuje Marin Bonačić. Smatra i da se Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju „prerano zatvara“ te da bi bilo bolje da je dovršio predmete koje je počeo, a da Mehanizam vrši rezidualne funkcije koje preostanu nakon toga.

Bez presude za Vukovar

Podsjećajući da pred Haškim sudom nitko nije osuđen za teške zločine protiv čovječnosti prilikom razaranja Vukovara, ali i da su kazne za bombardiranje Dubrovnika „nerazmjerne težini zločina“, Davor Derenčinović smatra da je i „jedna od osnovnih zabluda, ali i pogrešaka Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, bila u precjenjivanju njegova historijskog poslanja“. „Sud je sebe doživljavao kao svojevrsni historiografski forum, instituciju koja bi trebala utvrditi povijesnu istinu. To nije bilo realno za očekivati s obzirom na strukturu kaznenog postupka u kojem je uloga suda bila znatno reducirana na arbitriranje između stranaka i u kojem se glas žrtava nije na odgovarajući način niti mogao čuti“, navodi.

Nepoštivanje haških presuda

Odvjetnica Vasvija Vidović upozorava na praksu balkanskih država da ne poštuju pravosnažne odluke Haškog suda. „Ne poštuju da je utvrđena krivnja kod određenih osoba i onda zapošljavaju osuđene ili im odaju počasti. Da su države nastale raspadom bivše Jugoslavije presude poštovale u cjelosti, naravno da bi sve to drugačije utjecalo na proces pomirenja. U pitanju je zamjena teza jer države ne poštuju odluke suda i nisu time pridonijele procesu pomirenja“, smatra.

Mladen Obrenović (Aljazeera)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *