hamburger-icon

Kliker.info

Akademik Pejanović upozorava : Insistiranje na ‘dejtonskoj BiH’ je put secesije RS-a

Akademik Pejanović upozorava : Insistiranje na ‘dejtonskoj BiH’ je put secesije RS-a

Decembar 30
16:10 2017

Iako je konkretan povod za razgovor s Mirkom Pejanovićem promocija engleskog izdanja njegove knjige Država Bosna i Hercegovina i demokratija (The State of Bosnia and Herzegovina and Democracy) razgovor s ovim političarem bogatog iskustva i naučnim radnikom međunarodne reputacije morao je otići u jedinom mogućem pravcu. A taj je pravac historija i budućnost Bosne i Hercegovine, u čijem je stvaranju prof. Pejanović aktivno učestvovao.

Da se Bosna i Hercegovina uspjela u ovom dugom i mučnom poratnom periodu izgraditi kao “normalna” demokratska država, nalik onima na zapadu, na Mirka Pejanovića gledalo bi se kao na jednog od “očeva osnivača zemlje”, kako Amerikanci danas laskaju utemeljiteljima svoje države, jer se nedovoljno ističe činjenica da je Pejanović bio jedan od sedam članova ratnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, institucije koja je organizovala otpor i vodila zemlju u najtežim ratnim godinama.

S vedrom i dobrodušnom strogoćom univerzitetskog profesora Pejanović je dočekao novinara Al Jazeere u kabinetu Instituta za proučavanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, sobi pretrpanoj knjigama, uvezanim magistarskim i doktorskim disertacijama, skromnoj, ali ugodnoj zbog atmosfere učenosti. Iako u sedmoj deceniji života, akademik Pejanović na pitanja odgovara akademski promišljeno i samouvjereno, ne dovodeći nikad u sumnju da iza odgovora koje daje stoji svim svojim bićem. I još jasnije stavlja svakome na znanje da, kad je u pitanju “opstojnost Bosne”, za njega nema nikakvih dilema. “Bosne je bilo, Bosna postoji i Bosna će uvijek biti”, rječito otvara razgovor.

  • Uvriježeno je mišljenje da je Bosna i Hercegovina, kao država, konstituisana Dejtonskim mirovnim sporazumom, pri čemu se zanemaruje da je zemlja današnji državni okvir dobila zasjedanjima ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a, a zatim i referendumskim izglasavanjem nezavisnosti. Koliko u “dejtonskoj” Bosni i Hercegovini ima svijesti o tom kontinuitetu?

Pa, država Bosna i Hercegovina ima svoj istorijski razvoj i on je nepobitan. Što se tiče teritorijalne cjelovitosti, Bosna i Hercegovina je nakon gubitka srednjovjekovne državne nezavisnosti i samostalnosti imala istorijski usud da je u okviru osmanske uprave, osim nekoliko decenija, bila stalno u svojoj istorijskoj cjelovitosti, teritorijalnoj cjelovitosti, pa, ako hoćete, i upravnoj, jer je Bosna – tada se zvala samo Bosna – imala neki svoj poseban status. Imala je zasebnost i ta je zasebnost sačuvana, a onda je preuzimanjem Bosne i Hercegovine pod upravu Austro-Ugarske dobila po Berlinskom kongresu svoje međunarodne granice. Istorijske granice su postale međunarodne.

Onda je Bosna odlukom Berlinskog kongresa i dobila službeni naziv Bosna i Hercegovina, a austro-ugarska uprava je Bosnu i nakon aneksije smatrala posebnom cjelinom – tzv. corpusom separatumom – tako da Bosna i Hercegovina ima istorijsku utemeljenost u pogledu njene opstojnosti i istorijskih granica. To se sačuvalo i u Kraljevini SHS mada je sa diktaturom Karađorđevića ukinuto mnogo šta, pa i ono što je Bosna i Hercegovina do tada imala, ali to je trajalo kratko. U Drugom svjetskom ratu ne samo da su njeni ljudi masovno učestvovali u antifašističkoj borbi nego su antifašisti Bosne i Hercegovine stvarali i stvorili slobodne teritorije i na njima su organizovali ZAVNOBiH i prvim zasjedanjem tog vijeća 1943. obnovljena je državnosti na istorijskim temeljima i sticanje statusa federalne državne jedinice – dakle, statusa države – što je nekoliko dana kasnije potvrdio AVNOJ.

S takvim statusom Bosna i Hercegovina dočekuje političku pluralizaciju 1991. godine. Provedeno je demokratsko izjašnjavanje putem referenduma za novi, viši nivo državnosti, a to je samostalna, nezavisna i suverena država, sa međunarodnim priznanjem, što je nakon referenduma i dobila. Na temelju istorijskog prava, nakon što je bila jedna od jugoslovenskih republika, međunarodna zajednica prihvata da Bosna i Hercegovina nastavi svoj put kao nezavisna država, kao što su to pravo iskoristile i druge jugoslovenske republike.

  • Zašto određene političke strukture neprekidno nastoje osporiti državnost Bosne i Hercegovine s ciljem da što jače istaknu njenu “dejtonsku” strukturu? U tome je najglasniji predsjednik RS-a Milorad Dodik.

Moglo bi se reći da su oni i jedini koji to stalno ponavljaju. Mislim da donekle naši domaći, a donekle i inostrani mediji tome daju nešto više značaja, a druge demokratske snage i multietničke snage, koje su brojne i kojih ima u oba entiteta, naravno, ističu i zagovaraju međunarodnopravni subjektivitet i integritet države Bosne i Hercegovine i to da ona ima u ustrojstvu dva entiteta, i to unutar države Bosne i Hercegovine, a ne da su entiteti države izvan Bosne i Hercegovine niti to mogu biti. A to što SNSD i Milorad Dodik i drugi stalno ponavljaju matricu da je dejtonska Bosna i Hercegovina ili dejtonska struktura nešto što je, kao, prvi put stvorilo Bosnu i Hercegovinu i dalo joj pravo da ima svoju državnost jeste netačno. Državnost je bila i ostala, a Dejtonskim mirovnim sporazumom potvrđen je suverenitet i integritet i teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine. Samo je ona dejtonskim ustavom dobila novo unutrašnje ustrojstvo.

Zašto oni to čine? Zašto oni to zanavljaju? Zato što je očito da u miru žele nastaviti politiku secesije i etničkih podjela koje je Radovan Karadžić inicirao i dobiju Miloševićevu podršku i koja se provodila silom, a sila je dovela do zločina i genocida. Naglašavanjem da je Bosna samo jedna dejtonska struktura stvara se podloga za secesiju Republike Srpske, na duži rok. Oni kažu “Nije to država koja je po sebi država nego država koju čine sastavni elementi koji su ušli u sastav države Bosne i Hercegovine”; to je njihova ideja, ali to nije tačno.

  • Nedavno se pojavila inicijativa nazvana “Dayton 2”, koju je pokrenuo američki kongresmen Michael Turner. Slijedeći njegovo razmišljanje, koliko je potrebno mijenjati ustavne odredbe nastale Dejtonskim mirovnim sporazumom kako bi zemlja mogla uspješnije funkcionisati?

Ideja o “Dejtonu 2” živi već dugo i mnogi su dobronamjerni ljudi, naročito iz međunarodnih institucija, spominjali i zagovarali potrebu održavanja nove međunarodne konferencije pod imenom “Dejton 2”. Ovo što je pokrenuo američki kongresmen Tarner zavređuje veliku pažnju i podršku jer je to otvaranje jedne ne samo priče nego procesa da se ide ka tome da se održi neka međunarodna konferencija pod imenom “Dejton 2”, koja bi bila posvećena problemu zastoja u razvoju države Bosne i Hercegovine i problemu njenog ustavno-političkog ustrojstva, za koji postoji konsenzus u struci da je to ustrojstvo koje je stvorilo nefunkcionalnu državu. Ta nefunkcionalnost ponajviše se osjeća u tome što Bosna i Hercegovina zaostaje u procesu euroatlanskih integracija, ekonomskom razvoju, procesu unutrašnjih integracija. Zaostaje u izgradnji međusobnog povjerenja etničkih zajednica i sve to Bosnu i Hercegovinu drži u nekom stanju krize.

U posljednje vrijeme kriza je eskalirala na način da ljudi napuštaju zemlju, tamo se zapošljavaju i to više nije mali broj ljudi. Taj broj postaje zabrinjavajući jer desetine hiljada odlaze na godišnjem nivou. Ostaje da se vidi dokle će se ići sa ovom inicijativom, ali će sigurno dobiti neku potvrdu u administraciji SAD-a. Pitanje je kako će Amerika uspjeti pridobiti zemlje članice Kontaktne grupe koje su kreirale mir. Vjerovati je i nadati se sa pouzdanjem da SAD, kao zemlja koja ima geopolitičku moć, može pokrenuti taj mehanizam i izvesti jednu takvu konferenciju. Sjedinjene Američke Države ne samo da žele nego imaju i moralnu odgovornost jer su kreatori i Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma, jer da one nisu preuzele tada odgovornost, možda bi i danas trajao rat u Bosni i Hercegovini.

Oni imaju obavezu da koriguju ono što se može korigovati u Dejtonskom sporazumu kako bi se ustrojila funkcionalna zemlja. Važno je da se sačuvaju institucije Bosne i Hercegovine, Parlament i Vijeće ministara. Sadašnji parlament sa 42 poslanika objektivno nema demokratski kapacitet. Mora se mijenjati Predsjedništvo kao šef države da bude drugačije komponovano. I, ako je sastavljeno od predstavnika tri naroda, da predsjedavajući bude u mandatu od četiri godine.

  • Bili ste ratni član Predsjedništva. U pripremi za Dayton koji su bili stavovi Predsjedništva? Jer vidimo da je potpisan sporazum koji je de facto podijelio zemlju po etničkim linijama, stvarajući entitet Republika Srpska kao ekskluzivan etnički prostor jednog naroda.

Što se tiče ratnog Predsjedništva, u kojem sam bio član, a bilo je sedam članova, četiri su člana bila iz opozicije, a prije svega iz SDP-a. Da nije toga, Predsjedništvo ne bi imalo ratni integritet, legitimitet i ne bi se mogla voditi odbrana, ne bi bila priznata u svijetu. U pripremi za Dejtonski mirovni sporazum imali smo nekoliko stajališta koja su bila principijelna stajališta. Prvo stajalište je bilo da se osigura kontinuitet međunarodnopravnog statusa Bosne i Hercegovine. Dakle, kontinuitet državnog ustrojstva i državno biće koje je postojalo međunarodnim priznanjem 1992. Drugo, da se osigura teritorijalni integritet; treće, da se osiguraju suverenost i nezavisnost države Bosne i Hercegovine i, naravno, poštovanje njene multietničke strukture.

To je, na neki način, bilo polazište i ono je u najvećoj mjeri odbranjeno i sačuvano. Ali, u toku samih pregovora bilo je dominantno pitanje zaustaviti rat i to je postignuto. A uz zaustavljanje rata prošla su i ova rješenja teritorijalnog unutrašnjeg ustrojstva koja su samo preslikavanje stanja na terenu, ko je šta i dokle stigao i zauzeo na terenu. Tako su nastala dva entiteta, s tim da je Vašingtonskim sporazumom jedan već bio formiran. Stalno se zagovaralo da srpski narod prihvati mirovno rješenje. Početno je bila ideja da se cijeli prostor u okviru mirovnog rješenja definiše tako da bude jedna kantonalna unutrašnja organizacija, ali do toga nije došlo. To su ratna rješenja i ratne strukture i oni ne mogu ostati vječno.

  • Kako tumačiti činjenicu da je srpska strana potpisivanje sporazuma doživjela kao poraz svoje politike, a danas predstavnici iz RS-a grčevito brane dejtonsku Bosnu i Hercegovinu?

Vidite, to je veoma zanimljivo pitanje. Treba znati genezu tog pogleda koji je dolazio od strane paljanskog vodstva, paljanskog režima. Paljanski režim, paljansko vodstvo, u punoj saglasnosti sa Miloševićevim režimom u Beogradu, stavilo je Bosnu i Hercegovinu krajem ‘92. godine pod vojnu kontrolu naslijeđene JNA, a pretvorene u vojsku RS-a na 70 posto prostora. I tada su oni Bosnu i Hercegovinu zvali “bivša Bosna i Hercegovina”. Oni su nju potpuno rastrojili, negirali, ukinuli su i odluke ZAVNOBiH-a na jednoj od tih skupština i sve je to rađeno da Bosna i Hercegovina ne bude više nikada u svojoj cjelovitosti i da ti prostori koje su oni postavili pod kontrolu budu sastavni dio “Velike Srbije”. Nisu bili ni za kakvo mirovno rješenje. Poznato je da je jedno mirovno rješenje koje je podrazumijevalo deset provincija iz kraja ‘92. propalo na skupštini srpskog naroda na Jahorini zato što su, i pored zagovaranja tog mirovnog rješenja od strane Miloševića, Karadžić i Mladić rekli da ne prihvataju, jer bi to značilo da su uzalud ratovali, progonili ljude, pravili etnički čiste teritorije.

Oni su odbijali svako rješenje, a Milošević je, kada je došao na pripreme Dejtonskog mirovnog sporazuma i kada je Holbruk došao da posreduje u pripremi, odstranio Karadžića od učešća u pregovorima. Čak je dobio i podršku tadašnjeg patrijarha Pavla. Jedan nacionalni konsenzus da se odstrani Karadžić, a da Milošević predstavlja sve Srbe. Milošević je prihvatio da se ide na mirovno rješenje, da Bosna i Hercegovina ima svoj suverenitet, integritet i međunarodno priznanje. Ja sam imao priliku biti kod Miloševića ‘94. godine u jednoj tajnoj misiji i razgovarati s njim. Tada je Milošević u tom razgovoru, imeđu ostalog, rekao: “Svet je hteo da Bosna i Hercegovina bude suverena. Mi nismo hteli, ratovali smo.” Jako je kritikovao paljansko vodstvo zbog toga što ne pristaje ni na kakvo mirovno rješenje. S tim stajalištem došao je na pregovore i na tim je pregovorima, po pričanju ljudi, bio jedan od najaktivnijih u pogledu toga da se nađe mirovno rješenje. A ovi sa Pala koji su bili s Miloševićem, Krajišnik prije svih, bili su jako nesretni. Postoji priča, kada se saopštilo šta je suština sporazuma, da su se bacali na pod i bili veoma nesretni.

Ostatke njihove politike, danas u miru, u mnogim elementima, zanavlja i ponavlja, naročito kada govori o secesiji, Milorad Dodik i njegova stranka. Oni se fokusiraju i referiraju na Dejtonski sporazum, koji poštuju, govoreći o nekoj vrsti izvornog sporazuma. Dejton je jedan, nema izvornog i neizvornog, ali Dejtonski sporazum je sporazum koji donosi mir i istorijski proces izgradnje mira i integracije države Bosne i Hercegovine u EU i NATO i tu se ne može stati. Dejtonski sporazum je nešto što omogućava daljnji istorijski proces. To što ga uvažavaju govori da su svjesni neke realnosti.

  • Je li moguće da Bosna i Hercegovina u nekoj skorijoj budućnosti bude organizovana kao parlamentarna republika i hoće li eurointegracije, po Vašem mišljenju, ubrzati proces ustavnih i političkih reformi?

Ja  zagovaram, lično, i kao naučni radnik i istraživač i kao pripadnik jedne političke opcije, a to je socijaldemokratija, ubrzanje ulaska Bosne i Hercegovine u euroatlantske integracije i NATO. Kroz to ubrzanje usvajaju se evropski standardi i Bosna i Hercegovina preuzima evropsku pravnu stečevinu. Po preuzimanju takve stečevine Bosna i Hercegovina ne može biti atipična država po svom ustrojstvu i organizaciji; ona mora biti primjerena svim članicama Evropske unije. Mi smo kroz taj istorijski proces na putu da izgradimo pravnu državu, samoodrživu, stabilnu i ekonomski prosperitetnu političku zajednicu. A ako hoćemo da imamo – a imaćemo – pravnu državu, imaćemo i njeno uređenje – republikansko, koje imaju sve države Evrope.

  • Dvadeset dvije godine nakon završetka rata Bosna i Hercegovina nalazi se pred velikim izazovima. Mnogi politički analitičari smatraju da će buduće regionalne odnose teško opterećivati posljednje presude Haškog tribunala. Kako se moglo desiti da u presudi Ratku Mladiću on ne bude osuđen za zločine genocida u krajiškim općinama i da se iz presude Srbija potpuno izostavi kao krivac ili sukrivac?

Presude Haškog suda nisu podložne nekoj prosudbi i nekom osporavanju, bar što se mene tiče. Sud je sud i sudio je na bazi dokaza i činjenica. Mnogo je presuda koje je sud donio optuženim za ratne zločine iz reda srpskog naroda, odnosno iz RS-a. U tim presudama se konkretno navodi i međunarodni vojni sukob, što znači odgovornost onih koji su toj strukturi dali oružje i logistiku. Naravno, govori se i o drugim aspektima. Meni nije poznato, osim one presude za genocid u Srebrenici, što je na Međunarodnom sudu pravde, ne na Haškom tribunalu odlučeno. Tamo postoje odrednice da je Republika Srbija imala odgovornosti i da se ta odgovornost svodi na to da nije preduzela mjere koje je bila dužna preduzeti da se to ne dogodi. To je stvar nijansi kako se na šta gleda, ali odgovornost Srbije je neosporna i ona je kroz sve presude uočena. General Mladić je na spisku oficira koji je vođen u kadrovskoj evidenciji uprave Vojske Jugoslavije i mnogo drugih elemenata. A to što nije još dobio presudu za genocid u nekim opštinama osim Srebrenice stvar je sudskog uvjerenja i sudske odluke. Možda će u konačnoj presudi biti i drugačije.

  • Iz presude Prliću i ostalima, s druge strane, bjelodano je da je Hrvatska bila, u jednom periodu rata, agresor na Bosnu i Hercegovinu. Kako objašnjavate činjenicu da se s toliko međusobnog saglasja u Hrvatskoj i dijelovima Bosne i Hercegovine gdje u većini žive Hrvati odbija suočiti s istinom?

Očekivao se drugačiji odnos i drugačije razumijevanje presude i očekivalo se da o tom razumijevanju postoji saglasnost za sve ono što je značilo žrtvu i patnju bošnjačkog stanovništva, koja je bila evidentna u tom vremenu provođenja zločina i vremenu kada su postojali logori. Teško je sada precizno odgovoriti zašto je to tako. Dijelom to proističe iz politika vodećih stranaka – u Hrvatskoj HDZ-a i ovdje HDZBiH – da se identifikuju i izjednačavaju sa politikama koje su bile u vremenu rata. To je prije svega za njih nepovoljno, jer zašto bi današnje političke stranke ili politički lideri, pogotovo mlađi, koji su prvi put došli na političku scenu i imaju evropski imidž i pedigre, kao što ima Andrej Plenković, uopšte potezali ili vidjeli svoju odgovornost za istorijsko vrijeme u kojem su odgovornost nosili Tuđman i Šušak? To je pitanje koje visi, ali, evo, u odnosu na prve reakcije u mnogočemu su se ta stajališta HDZ-a Hrvatske promijenila i ona ipak idu ka tome da se poštuje počinjeni zločin i da se vodi računa o tome da Hrvatska ima svoj istorijski interes da ima dobre odnose sa Bosnom i Hercegovinom, da podupre integraciju Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i to treba pozitivno vrednovati.

  • I Haški sud je na koncu zatvoren. Koje je njegovo naslijeđe?

Najveće naslijeđe je to da je Haški sud donio presude, da ih je donio na temelju optužbi i svjedočenja i najvažnije je to što je to stvaranje osnove za jednu objektivnu istoriju o ratu u Bosni i Hercegovini i o tome da se rat u Bosni i Hercegovini, u osnovi, izvodio iz podrške i snage koja je dolazila i politički i ekonomski i vojno iz dvije susjedne države.

Jasmin Agić (Aljazeera)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *