Kliker.info

Vučić je političar posebnoga kova. Ovih dana on predano radi s Dodikom na pripremanju opake Deklaracije koja je, zapravo, produkt onog istog proizvođača agresijskih memoranduma koji se naziva SANU.

Istovremeno, HDZ BiH – unapređujući svoju i podržavajući Dodikovu destruktivnu politiku – odbija usvajanje zakona o kažnjavanju negiranja genocida, ovjeravajući tako i svoju izrazitu i konstantnu antievropsku, necivilizacijsku orijentaciju. Istovremeno, iz Sarajeva takvome Vučiću povremeno stižu pohvale, a ne tako davno zakitio se čak i Cvijetom Majki Srebrenice. Institut za istraživanje genocida Kanada s razlogom je pokrenuo inicijativu da Majke povuku Cvijet s Vučićeva revera sve dok ne prizna genocid u Srebrenici i dok se ne izvini njegovim žrtvama. Tu inicijativu treba podržati. Dakle, ovih dana reaktualizira se na više frontova ona čuvena Vučićeva posjeta Memorijalnom centru u Potočarima, što znači – nažalost i uprkos „pozitivnoj verbalizaciji“ – da smo faktički stalno u negativnom kontekstu iz koga nikako ne puštaju Bosnu.

Ovim povodima, prisjećam se kako sam u jeku terora nad Sarajevom objavo tekst pod naslovom „Šehidi jurišaju za žive“ (Ljiljan, br. 91(12), 1994). U to vrijeme nisam znao da li ću preživjeti u opsjednutom Sarajevu akamo li da ću ponovo biti u prilici da pišem o neobičnom odnosu šehida i živih – onih što su nasilno umrli da bi svojom smrću darivali energiju onima koji su živi i koji njih slave kao šehide. Jer, ne ulazeći u „status šehida“ u Božijem „sistemu vrijednosti“ (On kaže kako šehidi nisu mrtvi već su živi, ali vi to ne znate; Kur'an, 2:154 ), valja znati da šehidi, upravo kao takvi, neprestano daju energiju za zaštitu najvećih vrijednosti generacijama koje posvećuju njihovo požrtvovanje. Šehidi nisu „obični mrtvaci“, kao i svi drugi, nego su oni svojim statusom uvijek aktivni, pronoseći kroz Vrijeme najveće vrijednosti i osvjetljavajući ih iz druge perspektive na način koji može izgledati neobičnim, ali je uistinu moćan – kao u drastičnom slučaju koji ću ovdje ukratko analizirati.

Godine 2015. srbijanski premijer Aleksandar Vučić stigao je u Potočare, gdje je obavljana kolektivna dženaza i ukop ostataka velikog broja Bošnjaka kao žrtava genocida. Brojne kontroverze pratile su Vučićevu posjetu (riječ „posjeta“ ipak je to neadekvatna za dolazak na takvo mjesto i u takvoj prilici četničkog vojvode!), kao i najavljivanje njegovog upada u svetost Komemoracije čije dostojanstvo i skrušenost će upravo on bučno narušiti. Nevjerovatno je da su mu se nakon svega, uprkos njegovom svetogrđu svake vrste, neki Bošnjaci čak izvinjavali. Bile su to šokantne manifestacije neshvatljive naivnosti. Među tim kontroverzama treba posvetiti pažnju naročito jednoj, koja se zbila u Potočarima, u Memorijalnom centru.

Majke Srebrenice su tom prilikom Vučića kao i sve druge posjetioce – iako je on na mnoštvo načina drukčiji od svih ostalih – zakitile Srebreničkim Cvijetom.

Bila je to sablasna gesta. Jedna od onih nad kojima i sama povijest, navikla već na svašta, biva zgranuta, pa je mora negativno markirati. Zauvijek.

Vučić je u tome času bio institucija – premijer Srbije koja je izvršila agresiju na BiH. Jedna druga vrsta njegove važne institucionalizacije obavljena je još u vrijeme te agresije – kada mu je dodijeljena titula četničkog vojvode za ratnički angažman u BiH. Nikada se nije odrekao te titule. Kao takav, bio je učesnik agresije na BiH, što znači da mu je dato priznanje  kao dijelu sistema koji je upravo u Srebrenici izvršio genocid. Nedugo prije toga upada u Memorijalni centar, uložio je sav autoritet svoje pozicije/institucije (premijer Republike Srbije) da bi osujetio da Savjet bezbjednosti usvoji Rezoluciju o genocidu u Srebrenici (nastranu apsurd da je upravo Tribunal, kao organ Savjeta bezbjednosti, donio presudu o tome genocidu, a Savjet nije usvojio Rezoluciju)…

Uprkos svemu navedenom, Majke takvu osobu odlikuju Cvijetom koji simbolizira genocid u Srebrenici! Dakle, Majke odlikuju dželata koji je masakrirao njihovu djecu i porodice, zločinca koji se nikada nije odrekao svoje uloge u tako masovnom zločinu. On jest govorio prije upada u Memorijalni centar da se u Srebrenici dogodio zločin, ali je uporno poricao genocid i svoju ulogu vojvode u sistemu koji je počinio genocid. Apsurd je potpun, neizreciv.

Međutim, ako tako strašne greške čine živi, ne griješe šehidi. Živi griješe sa stanovišta (svoje) trenutačnosti, a šehidi svjedoče Istinu sa stanovišta Vječnosti. Tako se zbilo i u slučaju s Majkama i Vučićem.

Naime, svijet zna, povijest i Tribunal su donijeli svoju odluku, sud o genocidu u Srebrenici. Zna se i Vučićeva uloga u onome zločinačkom sistemu. Najbolji svjedok je nepregledno polje šehidskih nišana u Potočarima. Eto tu, na tome mjestu i baš toga datuma, pred nepreglednom masom šehida i živih i u njihovoj intenzivnoj „razmjeni energije“, ratni akter vojvoda Vučić prima na rever Cvijet koji simbolizira pokolj u Srebrenici. Ali, šehidi ne dopuštaju da njih prevari. Prevaren je Vučić – u samoj biti stvari – jer se pojavio tu gdje da prima Cvijet Svjedočanstva, upravo „pred onima“ koje su pobile njegove institucije. Apsolutno nije bilo boljeg načina da se predstavi kao vrhunski licemjer i manipulator; nikada i nigdje nije se bolje predstavio kao nevjerovatno beskrupulozan i, zapravo, kao jedna nenadmašna moralna mizerija, kao mračan, podzemni karakter. Pokazao je da je spreman na svaku vrstu beščašća, i upravo o tome svjedoče šehidi pred kojima je primio odličje.

Na istome reveru odličje vojvode-ubice i cvijeta-žrtve!

Majke su učinile tu gestu zbog neke servilnosti, ne znajući da su time bacile pod noge ono što preostaje žrtvi kao najveća, možda čak jedina vrijednost: dostojanstvo. Vučić je napravio politički i etički spektakl zbog trenutačnog političkog profita, ali – šehidi očituju univerzalne vrijednosti i Vječnu Istinu. Oni su nadmoćno, uvjerljivo ispravili greške i jednih i drugih živih, u tome carstvu bijelih nišana; u carstvu stravična zločina i svijetlih pogibija.

Šehidima preostaje još da uvjere političare u njihovu nastranost da tu drže političke govore stječući politički profit: u Potočarima čestit čovjek – baš kao Čovjek – može samo zanijemiti, pokloniti se, ili dovu proučiti. Ništa više, i ništa drugo.