hamburger-icon

Kliker.info

Akademik Enes Karić: Neka nam islam služi kao inspiracija za život, za lice sa osmijehom i obodrenjem!

Akademik Enes Karić: Neka nam islam služi kao inspiracija za život, za lice sa osmijehom i obodrenjem!

Oktobar 04
08:15 2014

EnesK22Naš balkanski izlaz je i u pozitivnijem gledanju na sekularne države evropskog tipa, nastale nakon 1945. i nakon kataklizme Drugog svjetskog rata. Te sekularne države jesu jedna pozitivna pojava u povijesti čovječanstva, mislim na onu vrstu sekularizma koja se razvija na teritorijama (i u javnosti) najstarijih članica Evropske unije. Takva vrsta države osigurala je nakon 1945. prosperitet i blagostanje stotinama miliona građana, među njima su i milioni građana sa muslimanskim i islamskim korijenima i tradicijom. Zar danas nema na hiljade džamija upravo po toj i takvoj sekularnoj i građanskoj Evropi?!

Pred nama je najveći muslimanski praznik i nema sumnje da će i ove godine Bošnjaci muslimani obilježiti ga uz klanje kurbana, no s obzirom na uistinu alarmantno ekonomsko stanje u zemlji, na poplave i klizišta koja su ostavili enormne štete, jasno je da pomoć treba i domaće stanovništvo, iako i Merhamet i brojne druge organizacije učestvuju u solidarnosti s muslimanima svijeta, s izbjeglicama u Siriji, Iraku, sa stradalim stanovništvom Gaze… Kako Vi dočekujete ovaj Bajram?

– Prije svega želim vam se zahvaliti na ovoj prilici, bajramskoj i utoliko nesvakidašnjoj, da razgovaram s vama i da govorim za čitateljstvo Oslobođenja. Moje dočekivanje ovog Kurban-bajrama umnogome je obilježeno okolnostima koje ste i vi spomenuli u svome pitanju. Iako, naravno, hoću da budem optimističan i želim takvo duhovno raspoloženje širiti oko sebe, ne mogu smetnuti s uma da je ova godina burno promarširala Bosnom i Hercegovinom, pa i Hrvatskom i Srbijom. Te svetri države imale su veoma nemirna “meteorološka vremena”, poplave su bile strašne, mediji su ih nazvali “biblijskim”, bilo je to vrijeme koje se pojavilo u liku “okrutnog ubice”, jer bilo je mrtvih i na druge načine postradalih ljudi, a poplave su bukvalno zatrle hektare i hektare usjeva. Ali, za razliku od Hrvatske i Srbije, Bosna i Hercegovina je imala i “narodne dane” iz februara. Eto, sve to još uvijek određuje ne samo moje dočekivanje ovog Kurban-bajrama, već je saodredilo i moje nedavne ramazanske dane i sam Ramazanski bajram. Bilo je dana kad sam htio poluglasno pitati: “Dokle ovo, dragi Bože?!” Ali sam otrpio i šutio. I nastojao tu i tamo naći štagod optimistično i lijepo.

Islam (ni)je rješenje

U vašem pitanju zapazih par riječi koje želim prokomentirati. Naime, kažete “pomoć treba i domaće stanovništvo”, i mislim da imate potpuno pravo. O tome treba govoriti u ove blagdanske dane. Ja sam mišljenja da Merhamet, Islamska zajednica, i brojne druge organizacije u BiH, treba da pomažu prije svega ovdašnje siromašne žitelje i bosanskohercegovački jad. Dakako, lijepo je pomoći nevoljne diljem svijeta, ali dokle god traje ovaj mnogovrsni tretman krpljenja Bosne i Hercegovine, ja ću biti pristalica pragmatične brige da je naš najveći prioritet iskorijeniti svoju vlastitu šugu. Naša ruka neka liječi našu šugu, a i to će joj biti preteško. Kad bih ja imao priliku savjetovati vjerske, kulturne i političke elite muslimanskih zajednica i nacija na zapadnom Balkanu, prvo što bih im savjetovao jeste profiliranje projekata koji se bave vlastitim mjestom i vlastitim vremenom.

Cijeli se svijet ujedinio u borbi protiv islamske države: profesore, šta Vi očekujete od muslimana, kako reagiraju i kako treba da reagiraju? Da li su muslimani svjesni koliko će animoziteta prema islamu proizvesti surovost i brutalnost ISIL-ovih terorista?

– Ja dijelim vašu zebnju i vašu zabrinutost. I odmah ću reći, ja se groznim fenomenom ISIL-a bavim uglavnom iz konteksta vjere. Naravno, znam da imaju i drugi konteksti: politički, rusko-američki, perzijsko-arabijski, izraelski, itd., ali za objašnjenje tih konteksta preporučujem vam za sagovornike Nusreta Čančara, Zlatka Dizdarevića, Hajrudina Somuna, Nevena Kazazovića…, oni su o svemu tome mnogo kompetentniji. A sada da se vratim vašem pitanju.
Odmah želim da kažem da se mi, bosanskohercegovački muslimani, ili muslimani Balkana u cjelini, ne trebamo nikome izvinjavati, ili pravdati, što postoji ISIL koji se poziva na islam, ili el-Kaida koja se poziva na islam, ili, ne znam šta drugo. Imaju hiljade takvih stvari u svijetu koje idu mimo nas, te trebamo znati kako da etikete, koje se prema nama već otrovno upućuju, skrenemo od sebe. I da ih s indignacijom odbacimo.

A pokušamo li objasniti fenomen ISIL-a, može se kazati i ovo. Već dvije ili tri decenije prije pojave ISIL-a na Bliskom i Srednjem istoku kvasaju tzv. islamske grupe koje islam uzimaju tumačeći ga kao svoju najgrublju ideološku platformu. I te grupe to ne kriju, one kažu da se bore za islam. Štaviše, time se ponose. Razumije se samo po sebi, ima u tom regionu i drugih grupacija, pa i onih čisto sekularnih, a koje su militantne, koje također posežu za nasiljem, tu su prodefilovale i mnoge sekularne vojne hunte i režimi, i ostavile užasne krvave tragove, itd. Ali, teško se oteti utisku da je Bliski i Srednji istok već poodavno prepoznatljiv po krvi, ratu, užasima, stradanjima, skapavanjima, izbjeglištvom prevalentno iz vjerskih razloga! Pridodamo li ovome sukob Jevreja i Arapa, i nepostojanje ikakva mirnog rješenja na vidiku za Palestinu, onda nam se ti sukobi čine apokaliptičnim.

Zašto se uz druge militante danas javljaju i militantne muslimanske grupe u tom regionu? Jedan od mnogih razloga njihova kvasanja leži i u neuspjehu postkolonijalnih arapskih režima da podstaknu nastanak pravednijeg društva, hajde da kažem demokratičnijeg, sa socijalnim programima, sa državom koja služi kao blagodatna institucija svim drugim institucijama. Kako toga svega nema to dovodi do rezignacije kod mladih i isfrustriranih ljudi, jedan dio njih smatra da islam može ponuditi rješenje. Oni na brzu ruku čitaju sveti tekst Kurʼāna, to su ideološki kursisti koji su najčešće bez tradicionalnog islamskog medresanskog obrazovanja.

Međutim, lahko je izreći parolu “islam je rješenje” i napisati je sebi na zastavi, a mnogo teže baviti se praktičnim rješenjima u prezrenoj stvarnosti. Zato se, logično, kod svih tih grupa javlja naredno pitanje: “Koji je to islam koji će ukinuti socijalne nepravde?” Čim se izgovori pitanje “koji islam?”, dolazi se do potrebe tumačenja islama, a u krugovima militantnih grupacija o kojima govorimo to pitanje završi u onom krajnjem i najopasnijem pitanju “koji islam je pravi?” Da li hodžinski i ulemanski? Da li derviški i sufijski? Da li modernistički i pozapadnjačeni? Da li islam naftnih vehabija i selefija? Ili islam šiija? Ili je, pak, “pravi islam” baš onaj islam koji zagovaraju te militantne grupacije, pa onda, zato što se ne mogu naći na samo jednom odgovoru, nastaju beskrajne borbe i ratovi, slijede trvenja, sukobi, užasi.

I nije problem objasniti zašto dolazi do trvenja, već je jedini istinski problem: Kako zaustaviti prolijevanje krvi na Bliskom i Srednjem istoku!
Potom se te takozvane islamske grupe nađu u onom sotonskom mozaiku raznih savezništava i ratovanja za tuđi groš. Toga je uvijek bilo i biće, čak i u ovako strašnim oblicima kao što je ISIL koji je, dok je bio u svojim embrionalnim stadijima, bio tetošen od Zapada, sve u cilju obaranja totalitarnog Bašara Asada, kao i s ciljem stvaranja neke vrste sunijske protuteže moćnome Iranu, itd.

Ali, meni je i dalje jedini problem taj kako zaustaviti krvoproliće. Odgovor je: obustaviti rat! Da, toliko i ja znam, ali kako to učiniti kad je na ogromnim teritorijama palo toliko krvi da je to dovoljno za mržnju za narednih trista godina?!

I ovdje bih se, u kontekstu strašne isilizacije Bliskog istoka, usudio na dijeljenje neke vrste savjeta nama, muslimanskim i islamskim zajednicama na Balkanu.
Prvo, ne treba učestvovati u tim sukobima, stupanje u njih samo širi fesad i haos i ne donosi nikakvo rješenje, niti ikakvo dobro. Naprotiv, donosi strašno zlo. Nama naša vjera islam ne treba biti inspiracija za smrt i stradanje! Naprotiv, neka nam islam služi kao inspiracija za život, za lice sa osmijehom i obodrenjem! U islamskim tekstovima ima dva ili tri mjesta gdje se govori o “osmjehnutom Bogu!” Iz vjere u Boga treba dobiti koji vedar dan više tokom ovog prolaznog života.
Drugo, u našim medresama i na islamskim fakultetima, kao i u džamijama, u tekijama – ukratko, u našem javnom diskursu o islamu potrebno je afirmirati islam kao vjeru, kao duhovno okrilje mnogih mirnih kulturnih i civilizacijskih obrazaca i susretanja. Treba nam jedno inkluzivno tumačenje islama, ono nije isključivo, ono ne stvara podjele niti sukobe.

Balkanski izlaz

Treće, naš balkanski izlaz je i u pozitivnijem gledanju na sekularne države evropskog tipa, nastale nakon 1945. i nakon kataklizme Drugog svjetskog rata. Te sekularne države jesu jedna pozitivna pojava u povijesti čovječanstva, mislim na onu vrstu sekularizma koja se razvija na teritorijama (i u javnosti) najstarijih članica Evropske unije. Takva vrsta države osigurala je nakon 1945. prosperitet i blagostanje stotinama miliona građana, među njima su i milioni građana sa muslimanskim i islamskim korijenima i tradicijom. Zar danas nema na hiljade džamija upravo po toj i takvoj sekularnoj i građanskoj Evropi?!

Ako me pamćenje dobro služi, Vi ste još poodavno bosanske muslimane i bosanski islam nudili kao svojevrstan most prijateljstva Istoka i Zapada: danas bi ta obaveza bila koliko teža, toliko i značajnija. Imaju li bosanski muslimani snage i mudrosti da je ponesu, tim prije što Islamska zajednica danas, s reis ef. Kavazovićem pokazuje upravo to lijepo lice bosanskog islama i barem se meni tako čini uspijeva da i ovdje u BiH daje značajan doprinos toleranciji i razumu?

– Gledano sa pozicija kulturalnih obrazaca islama, moguće je govoriti o mnogolikim fenomenima bosanskog islama. O ovome su napisana značajna djela na mogim svjetskim jezicima. Ali, bosanski islam sada ne treba obrađivati ili “izmišljati” kao nekakvo proricanje unatrag, na način apokrifnog instaliranja bosanskog islama kao nekakvog iskonstruiranog “rajskoga stanja” u Bosni iz doba Osmanske imperije, itd. Na takvo što ja ne mislim kad kažem “bosanski islam”.
Naravno, ima i postoji bosanski islam, u njegovom ozračju znade se, i praktično živi, susjedstvo različitih religija, afirmira se takvo susjedstvo i sl. Kako je i profesor Fikret Karčić pokazao u svojim brojnim radovima, bosanski islam se tokom potonjih gotovo stoljeće i po profilirao kao vjera, kultura i civilizacija koja prihvata koegzistenciju i kohabitaciju unutar sekularne države evropskog tipa, prihvata i razvija dobroćudne narodne tradicije islama, prihvata i razvija sufijsku duhovnost koja je itekako gajena tokom zrelih halifata, itd.

K tome, plejada naših bosanskih muslimanskih alima i teoretičara napisala je vrijedna djela u kojima su šerijat i šerijatsko pravo “prerađeni” i protumačeni kao skladan spoj moralnih načela. Ne ubij, ne ukradi, živi smjerno i čedno, ne laži, ne uznemiravaj susjeda i komšiju, itd., eto, sve je to ne samo iz biblijskih i kurʼānskih Deset zapovijedi, već je i iz šerijata, a naša ulema je napisala stotine blagih i nekonfliktnih studija i poslanica o svemu tome. E, sad, molim vas, šta je sve to praktično značilo? Pa, prije svega važnost takvog tumačenja islama vidi se i u tome da bosanska i albanska ulema nisu vodile bitke, niti su podbunjivale “muslimanske mase” protiv sekularnih režima a na nekoj ideološkoj islamskoj matrici. Bosanska i albanska ulema prihvatila je načelo da je mir prioritet, mir je osnova, te da mi nismo manje muslimani, niti smo (postali) polumuslimani, ukoliko šerijat nije pozitivno ili “državno” pravo!!!

Bilo je na Balkanu socijalnih buna od 1878. naovamo, ali – koliko je meni poznato – ne i onih gdje je islam učinjen buntovnim. Cazinska buna iz 1950. nije bila islamska buna, niti je Husinska buna iz 1920. bila neka “islamska buna”, premda je u njoj bilo i muslimanskih sudionika, itd.
Ovim hoću reći da je ulema na Balkanu osjetila veliku važnost mirnog tumačenja islama i nesuprotstavljanja državi koja poštuje osnovne građanske slobode i prava. Time je ulema, time su hodže, time su sufije Balkana, sačuvali one trajne duhovne resurse islama. I to se pokazalo ispravnim. Jer, može propasti halifa (i propao je), ali nije propala i duhovnost islama (niti drugih vjera). Može propasti Austrougarska (i propala je), ali ne i duhovnost islama. Napominjem da je duhovnost islama preživjela i dva jugoslavenska državna aranžmana, itd.
Da zaključim: Sada je naša zadaća da se u kontekstu nadolazećih evropskih i euroatlantskih aranžmana potrudimo za domišljanje takvih duhovnih i praktičnih tumačenja islama koja neće biti konfliktna, nego će biti inkluzivna. Pritom se, naravno, nadamo i da će Evropska unija – kao naš (de fakto) sadašnji i budući gospodar – poštovati muslimanske komponente Balkana i Evrope.

Svjedoci smo, ma kako se to doima sporim procesima, iskoraka naprijed: nedavno je otvorena obnovljena džamija na Palama, nešto ranije u Kaljini, oba skupa prošla su u prisustvu predstavnika lokalnih zajednica; i tokom poplava se pokazalo da su komšije u nesreći najbliže, ma koje vjere i nacije bili, Međureligijsko vijeće složno i jasno reagira u incidentnim situacijama… Kada će u Bosni i Hercegovini biti bolje i – ovo Vas zaista moram pitati – slažete li se Vi da najveću odgovornost za ovu zemlju trebaju ponijeti Bošnjaci muslimani kao najmnogobrojniji narod i vjerska skupina?

– Da, slažem se sa osnovnom intencijom vašeg pitanja, Bošnjaci, odnosno Bošnjaci muslimani, još su uvijek u prilici da budu najodgovorniji za državni, ekonomski, društveni, kulturni, civilizacijski, evropski… prosperitet Bosne i Hercegovine.
Džamija na Palama, džamija u Kaljini, ili, pak, obnova crkava diljem Bosne i Hercegovine, sve to jesu posljedice mira. Naravno, meni nije nepoznato da taj mir nije idealan, ali ga možemo učiniti prihvatljivijim ako to želimo. I ako marljivo radimo. Postoje već u BiH međuvjerska susretanja i na “nižim nivoima” (za mene su ona značajna kao i sjednice Međureligijskog vijeća u Sarajevu), mislim da se iznova pokrenulo tradicionalno bilo Bosne i Hercegovine. I to je dobro.

Politika i djeca

Dakako, ima sijaset primjera gdje mi idemo prstom u oko ne samo drugima, već i sebi. Naveo bih slučaj djece iz Konjević Polja koja su se danima smrzavala pred zgradom OHR-a. To su obespravljena djeca, diskriminirana u vlastitoj zemlji. Ali, pogledajmo malo i u same sebe. Bošnjačke političke stranke u Republici Srpskoj su tu ne radi toga da se djeca smrzavaju pred zgradom OHR-a, već da im se problemi preduprijede, prethodno riješe i da pred zgradu OHR-a uopće ne dolaze! Neko će reći da ja pametujem iz Sarajeva. Možda pametujem. Međutim, dobrom lokalnom komunikacijom dobrih političara i dobrih ljudi riješen je problem bosanskog jezika u nekim školama u RS-u. I drugdje treba da se riješi pitanje bosanskog, naravno. Kao i srpskog i hrvatskog, ako ima zapreka u njihovom izučavanju.
K tome, neki problem treba rješavati i tako da se ne napravi veći problem. Nedavno je u vezi sa učenicima iz Konjević Polja profesor dr. Mustafa Imamović rekao u razgovoru za Oslobođenje da “djecu ne treba lišavati redovnog pohađanja škole bez obzira na nedostatke i nedosljednosti nastavnih planova i programa”. Mislim da profesor Imamović ima pravo. A sami političari bavljenje politikom trebaju shvatiti kao rješavanje problema onih koje predstavljaju. Uostalom, zar se tu ne može naći jedno prelazno rješenje da se iz Federacije BiH neko vrijeme dotiraju plaće za nastavnike bosanskog jezika u školama u Republici Srpskoj koje su bez nastavnika te i takve struke?!
Dakako, biće još teških dionica svugdje u BiH, u svim oblastima bosanskohercegovačkog življenja, ali se možemo ugledati na one već riješene probleme i ne multiplicirati ih.

Ima tome podosta godina, bili ste ministar kulture i ostali upamćeni po sloganu “I za Aliju i za Harisa”. Danas, kada Bošnjaci biraju između deset kandidata za člana Predsjedništva BiH, čini se veoma važnim pitanje jesu li Bošnjaci zaista svjesni da im ne treba narodni vođa ili su pak toliko posvađani da ne znaju da im treba?

– Kad sam, prije nekih osamnaest godina, rekao “i za Aliju i za Harisa”, mislio sam na to da se bosanskohercegovačke političke i stranačke opcije trebaju otvoriti jedne za druge, biti inkluzivnih a ne isključivih nazora, programa, pogleda i postupaka. Trebaju sarađivati i uvesti mirniji politički diskurs.
U vašem pitanju dodirnuli ste i glavnu dilemu bošnjačke politike danas, a u kontekstu samih izbora. Koliko ja vidim (i koliko mogu razabrati i detektirati nekakvo “opće” raspoloženje iz slučajnih susreta sa mnogim ljudima), deset bošnjačkih kandidata za člana Predsjedništva BiH doista doprinose da će Bakir Izetbegović vjerovatno dobiti ogromnu većinu glasova. Naime, vrlo je vidljivo da SDA u kontekstu pravog mnoštva stranaka (i mnoštva kandidata za člana Predsjedništva BiH) vrlo umješno podsjeća glasačko tijelo na to da je upravo SDA ta “kohezivna” politička stranka, koja stoji na putu daljnjem fragmentiranju. Izbori će pokazati da li ovaj moj dojam ima neko pokriće.
Ipak, u dijelu javnoga mijenja gdje se ja slučajno nađem (razmjenjujući obične selame i pozdrave, npr. idući Ferhadijom u knjižaru “Svjetlost” u Titovoj ulici, ili boraveći nedavno nekoliko dana u Tuzli, te drugdje po BiH) ima jedno raspoloženje kod ljudi koji kažu, manje ili više, sljedeće: “Evo, glasali smo 2010. za gospodina Željka Komšića, volimo ga i cijenimo, dobio je gotovo trista hiljada glasova. A onda gospodina Komšića Međunarodna zajednica gotovo da nije ni pozivala da učestvuje na razgovorima o problematici zvanoj Sejdić-Finci!!!” Na te ili druge razgovore o ustavnim promjenama Međunarodna zajednica je pozivala samo stranačke lidere, uglavnom one sa snažnim nacionalnim predznakom, a većina ih nema trista hiljada glasova iza sebe, nekada ni stotinu hiljada. To i tako danas svijet, ovaj običan probosanski svijet, sve više govori. I još dodaju: Probalo se sve, pa gdje smo to sada?!

Naime, moj je dojam da se stvorilo ovakvo prevalentno glasačko raspoloženje među Bošnjacima, a ono ide uveliko u prilog SDA. Pritom, iako usputno, ovakvo raspoloženje osujećuje bilo kakav izborni uspjeh dr. Mustafe Cerića, bivšeg reisul-uleme.
Mnogi ljudi, čak s povišenim glasom, govore: “Za ime Boga, šta više želi gospodin dr. Cerić?! Zar mu nije dosta?! Pa, bio je gotovo dvadeset godina na najvišem duhovnom tronu muslimana Balkana, pa i južne Evrope! Zar mu nije dosta?!”
Dakako, pratim aktuelnu političku scenu, pratim je kao običan čovjek, izvan politike, kako one operativne, tako i one teorijske. Ali, nije mi drago to što nema jedne stalne, kontinuirane, fine i tihe diplomacije između funkcionera na državnim funkcijama iz SDA, SDP, SBiH itd., s jedne, i sadašnje administracije u Ambasadi Sjedinjenih Američkih Država, s druge strane. Mislim da muslimani Balkana, zapadnog Balkana pogotovu, trebaju stalno ne samo bdjeti, već i unapređivati svoje odnose sa Amerikom.
Pa i naši odnosi sa Republikom Turskom trebaju biti u kontekstu svih američkih i evropskih angažmana sa Turskom. Recimo, Bosna i Hercegovina hoće u NATO, Turska je već tamo! Mi želimo u Evropsku uniju, Turska želi isto to sama sebi! Mi ne damo da se dijeli Bosna i Hercegovina, i sama Turska je uvijek za cjelovitu BiH, itd.
Uvijek nam treba ova američka i evropska svijest u našoj politici i posebna osjetljivost za nju na pozitivan način. To se nikada ne smije zaboraviti.

Mudri ljudi čuvaju mir

K tome, kad bih ja bio u prilici da savjetujem naše političke i vjerske prvake, uvijek bih im preporučio da mi, bosanskohercegovački muslimani, ne treba da govorimo u ime islamskog ummeta! Ne. Ima drugih koji to trebaju raditi. Ima Arabija, ima Iran, ima Turska, ima Indonezija.
Ono što mi trebamo raditi jeste izgrađivati našu poziciju ovdje i saobražavati je sa našim najbližim susjedstvom, ali i naše susjedstvo prilagođavati prema nama, koliko se može. Sve to u interesu našeg ovdašnjeg evropskog i balkanskog bitisanja.

Šta očekujete od izbora?

– Da prvo kažem od čega strahujem nakon izbora. Strah me je i strepim od bahatih stranačkih sujeta, to jest da ovaj neće u koaliciju sa ovim, a onaj sa onim. Ali, strahujem i od bahate političke borbe unutar stranaka. Znate, imate pet ministarskih mjesta, a pedeset kandidata. Svi obukli nova odijela, stavili kravate, namirisali se, hoće da budu ministri, niko neće reći – neću, niko ne vidi opći interes. I onda samo trvenje uprazno, gubitak vremena.
Sujete, ponekada obične političke i sebične sujete, imale su za posljedicu trista izgubljenih dana od 2010. naovamo, najmanje toliko, ako ne i više. Nadam se da će SDA, SDP, oba HDZ, pa, recimo, i druge stranke, na primjer DF ili SBB, koje će dobiti određeni broj mandata, nadam se, dakle, da će nakon ovih izbora odmah formirati izvršne vlasti na svim razinama.
A šta očekujem od izbora? Prvo, očekujem da će doći staloženi i odgovorni ljudi koji neće rušiti ovo što se već postiglo nakon ratnih užasa i agresije. A ima stvari koje su dobre, i idu u pravom smjeru. Recimo, dobro je da Srbi žele obnoviti svoj veliki hram u Mostaru, to treba ohrabriti i ići dalje. Dobro je da Katolička crkva u BiH razvija svoje katoličke centre, i to treba pozdraviti i ići dalje. Dobro je da ima povratnika iz svih naroda koji žele da se vrate svojim nekadašnjim zavičajima, u sve dijelove BiH, i treba ih u tome bodriti, formirati fondove, davati ljudima pare kroz projekte. Nadalje, sve je manje teških međunacionalnih incidenata, i to je, naravno, dobro. Dakle, očekujem mudre ljude koji će čuvati mir, i koji će biti strpljivi u politici koja će nužno značiti i politiku “povuci-potegni”.
Zašto sve ovo govorim? Zato što smatram da će ikakva mirna politika, pa i ova na mršavi “povuci-potegni” način, pospješiti ekonomiju. Makar malo. U BiH politička trvenja progone ekonomiju na marginu.

Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *