Kliker.info

Svaki rat ima svoju ikoničku fotografiju. Historijska slika podizanja američke zastave na japanskom ostrvu Iwo Jima od strane tri američka marinca 1945. jedna je od najreproduciranijih fotografija tog vremena i ima nedvosmislene asocijacije pobjede Amerike nad Japanom.

Piše : Ajla Terzić (Oslobođenje)

Za rat u Vijetnamu to je fotografija iz 1972, također nagrađena Pulitzerom, na kojoj je devetogodišnja djevojčica koja niz cestu bježi pred napalm-bombom autora Nicka Uta. To što se, recimo, ne možemo na prvu, ili čak na drugu, prisjetiti reprezentativne fotografije rata Indije i Pakistana 1971. razlog je djelomično u našoj evropocentričnosti.

Teško je pak odlučiti se koja je to ikonička fotografija rata u Bosni, vjerovatno zbog subjektivnosti i obilja materijala, s obzirom na činjenicu da je ovo najdokumentovaniji rat, odnosno genocid u novijoj istoriji. One variraju od slike Fikreta Alića, čovjeka kojeg je u ljeto 1992. snimilo iza žice u logoru Trnopolje koji je tu prebačen iz Keraterma, do fotografije na kojoj Vedran Smajlović na svom violončelu u porušenoj Vijećnici svira Albinonijev Adagio u G-molu.

Tu je svakako i fotografija Rona Haviva s početka 1992. iz Bijeljine, na kojoj pripadnik Arkanove paravojske šuta ubijenu Bošnjakinju koja leži na zemlji. Fotografija je dio Havivove ratne serije “Blood and Honey”, pri čemu ju je hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić stavila na naslovnicu svoje knjige o haškim optuženicima “Oni ne bi ni mrava zgazili”.

Potresna fotografija utopljenog dječaka Aylana na turskoj obali mogla bi se u tom kontekstu smatrati fotografijom koja je u svakom smislu postala jedna od ikoničkih slika sada već petogodišnjeg rata u Siriji i svim pokušajima koje ondašnji narod čini da se spasi. U jeku izbjegličke krize koja potresa Evropu, Mađarska je ovih dana na vrlo lošem glasu zbog tretiranja izbjeglica koje svakodnevno pristižu u zemlje Evropske unije i koje u svom specifičnom procesu obilježavanja tjeraju da kleče dok im dijele registracijske tikete.

Povrh svega, prije nekoliko dana je osvanula šokantna fotografija, odnosno video koji je zapanjio javnost za koju se činilo da je već postala naviknuta na, kako to kaže Susan Sontag, prizore stradanja izbjeglica. Na snimku se vidi mađarska snimateljica i novinarka tv-stanice N1, povezane sa desničarskom strankom Jobbik, Petra Laszlo koja nogom udara nekoliko izbjeglica, među njima i jednu mlađu Sirijku, koje su bježale pred policijom u blizini srbijanske granice. Na drugoj se snimci pak vidi kako podmeće nogu starijem Sirijcu koji u ruci nosi dijete. Čovjek je s djetetom pao na livadu, a Laszlo je sve smireno snimala.

Jedno od poglavlja knjige Simona Wiesenthala o hvatanju nacističkih zločinaca nakon Drugog svjetskog rata posebno je jer se odnosi na Njemicu koja je bila čuvarica u nacističkom logoru Treblinka i koja je ubila dijete tako što ga je doslovno, naočigled svih, razbila o zid. Dijete pod nogom mađarske snimateljice je, srećom, preživjelo.

Aktivisti i Helsinški odbor Mađarske pozivaju da se ovo što je učinila Laszlo okarakteriše kao zločin iz mržnje, te se poziva na djelovanje tužilaštva i istražnih organa ove zemlje. Ovaj manevar snimateljice Petre Laszlo u stilu Arkanovih Tigrova je zapanjujući ne samo zbog toga jer se radi o brutalnom činu već i zbog toga jer ovaj čin dolazi od jedne žene koja bi po defaultu trebala da pokaže više empatije od muškaraca prema tuđoj nesreći. Čak je teško i reći da je Mađarica Petra Laszlo lice zla, jer joj se lice ne vidi pošto nosi hiruršku masku, da bi ona zaštitila sebe od tih ljudi koji dolaze sa svojim Allahu ekber.

Rimokatolički prelat iz regije sjeverne Mađarske Laszlo Kiss-Rigo je u intervjuu za Washington Post prošlog ponedjeljka rekao da ljudi koji bježe sa Bliskog Istoka nisu izbjeglice, već da se tu radi o invaziji. Pri tome, sam je mađarski premijer Viktor Orban rekao da migracija muslimana podriva sve pokušaje Evrope da ostane kršćanska.

To što se Kiss-Rigo referirao i nesvjesno na grčkog pjesnika Konstantina Kavafija, te južnoafričkog nobelovca J. M. Koetzeeja, ali i na kultni francuski film “Barbarske invazije” iz 2003. nije slučajnost. Film, na vanredno inteligentan način, govori o pravu jednoga čovjeka oboljelog od raka da umre onako kako želi. A upravo to, težnja za boljim životom i slobodan izbor našega početka, kraja i svega onoga što stane između, osnovna su ljudska prava zbog kojih smo svi mi negdje preplivali i bili prozvani barbarima.