Kliker.info

Susan Sontag u svojoj knjizi eseja “Posmatrajući bol drugih” navodi kako je 1994. godine u Sarajevu organizirana izložba Paula Lowea sa fotografijama Bosne i Ruande.

Piše : Ajla Terzić (Oslobođenje)

Iako je namjera autora izložbe bila da se dokumentiraju stradanja dva naroda, američka autorica po kojoj se danas zove trg ispred Narodnog pozorišta, iznenađeno primjećuje kako su se Sarajlije pobunile zbog ovoga, govoreći kako jedno nema veze s drugim. Ruanda, Biafra, Nigerija, bilo koja zemlja sa afričkog kontinenta, u rezonovanju Bosanaca djeluju jednako daleke i crne, skoro kao iz filmova “Bogovi su pali na tjeme”.

Naravno, ovo na prvu može izgledati kao poređenje kruški i jabuka. Bosna je evropska zemlja koja graniči sa Evropskom unijom, čijih 28 zemalja članica predstavljaju najveću ekonomiju u svijetu. Ruanda je, s druge strane, smještena u subsharskoj Africi, ekonomski najnerazvijenijoj regiji u svijetu. Ovaj refleks da se odbacuju svake usporedbe može se vidjeti i iz scene filma Danisa Tanovića “Ničija zemlja”, kad bosanski vojnik u rovu čita novine, da bi nakon toga bez ikakve empatije prokomentirao: “Da vidiš sranja u Ruandi!”

Ipak, dvadeset godina nakon genocida počinjenih u ove dvije zemlje, situacija se ipak može retrospektivno sagledati i utvrditi da ovdje postoje izvjesne paralele. O ovome u tekstu koji je nedavno objavljen u magazinu Foreign Affairs pod nazivom “Život poslije genocida: Usporedba Bosne i Ruande”, pišu Michael F. Harsch i Tyler Y. Headley. Autori smatraju da je genocid u Bosni naročito šokantan jer se desio manje od godinu nakon genocida u Ruandi, kada su pripadnici većinskog plemena Hutu u etničkom čišćenju pobili oko 800.000 manjinskih Tutsija. Međutim, dok su Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici angažovali svoje najbolje diplomate, vojne zapovjednike i razvojne eksperte da koncipiraju i implementiraju Dejtonski sporazum, Ruanda je velikim dijelom ostala prepuštena sama sebi.

Podaci Svjetske banke pokazuju da postoje tri relevantna faktora o oporavku nakon genocida, a to su veličina zemlje, ekonomija i pomoć izvana. I BiH i Ruanda su  male, kontinentalne zemlje. Broj stanovnika im je 1990. bio približno isti, u BiH 4,5 miliona, u Ruandi 5,5 miliona. Imale su i usporediv GDP po glavi stanovnika 1995, koji je ove dvije zemlje svrstavao u 25% najsiromašnijih zemalja. Konačno, ukupni iznos međunarodne pomoći koje su primile obje zemlje između 1995. i 2014. je također vrlo sličan, BiH 12,3 biliona dolara a Ruanda 10,9 biliona dolara, a ipak brzina njihovog oporavka nije ni približno uslovljena uloženim novcem. Autori podsjećaju da, prema istraživanjima Transparency Internationala, BiH ima najveću stopu korupcije na Balkanu.

Paralelno sa ovim, Ruanda se smatra primjerom napretka na afričkom kontinentu zbog investicija u infrastrukturu, obrazovanje i zdravstvenu skrb. Iako je imala lošu startnu poziciju, Ruanda je jedna od svjetskih ekonomija sa najbržim rastom. Nezaposlenost je vrlo mala, djelomično i zbog toga jer stanovnici ove zemlje rade na farmama. Nivo korupcije je među najmanjima u ovoj regiji, tako da je Ruanda od 175 zemalja na 55. mjestu, a što je daleko ispred Bosne koja je na 80. poziciji. Iznad svega, etnički nabijeno nasilje je vrlo rijetko u ovoj zemlji.

Harsch i Headley pišu kako je jedno od potencijalnih objašnjenja za uspjeh Ruande i neuspjeh BiH efektivnost (ne)implementacije strane pomoći u ovim zemljama. Svakako da je ova vrsta pomoći nužna za zemlje razorene ratom, jer im je infrastruktura uništena i nisu baš magnet za inostrane ulagače. Također, pogrešno je mišljenje da što se više međunarodne pomoći pošalje nekoj zemlji, ona će brže da stane na svoje noge. Autori kao pozitivan primjer navode Ruandu a kao negativan – Bosnu i Hercegovinu. Tako se ispostavilo da je u slučaju BiH priliv strane pomoći bio praćen slabijim razvojem, u čemu ključnu ulogu ima nivo korupcije.

Dakako, dodatni razlog jeste i složenost političkog sistema, konkretno Dejtonski sporazum u BiH koji je kreirao… no, mi već dobro znamo šta je nastalo Daytonom. Ono što ne znamo jeste šta je nastalo u Ruandi, a to je progresivna politika predsjednika Paula Kagamea i njegove Patriotske fronte Ruande koja je 1994. okončala politiku genocida. Žene čine 64 posto u parlamentu, a jednakost spolova se uveliko promoviše. Dok se Međunarodni tribunal u Haagu kritizira za neefektivnost u slučaju BiH, lokalni sudovi u Ruandi su procesuirali na stotine osumnjičenih za genocid, a što je historijski poduhvat bez presedana.

Dvadeset godina kasnije, jasno je da su politički izbori itekako od presudne važnosti. Iskustvo BiH sugeriše da etno-federalizam zamrzava sve postojeće etničke tenzije i podjele i promoviše korupciju. Čak i da 1995. nije postojala održiva alternativa Daytonu, upozoravaju Harsch i Headley, on je trebao biti koncipiran tako da podstiče reforme. No umjesto toga, on je do te mjere dio BiH da je ona postala upozoravajuća priča o zamkama u koje su izvana upali preambiciozni tvorci nacije. Kao kontrast, napori Ruande da se izdigne iznad etno-politike te njena posvećenost ulaganju u infrastrukturu pokazuju da napredni izbori mogu imati veliki uticaj na oporavak zemlje koja je tek izašla iz rata. Shodno ovome, u nedostatku efektivnog političkog sistema, i usljed znatnog nivoa korupcije, međunarodna pomoć postaje kletva. Međunarodni faktori, završavaju autori, bi trebali da više pažnje obraćaju na stvaranje održivih i odgovornih institucija u postkonfliktnim društvima, da bi određena zemlja bila sama u stanju da mapira svoj oporavak.

Dakle, radi se o političkom punoljetstvu, odnosno coming-of-age koje u slučaju BiH naprosto oteglo. Stoga je interesantno, naime, pratiti kako se prema BiH odnose predstavnici međunarodne zajednice u Sarajevu, Bruxellesu, Strasbourgu, Washingtonu, tokom godišnjica ali i u svakodnevnom diskursu. Neki od njih su vrlo formalni, neki imaju pokroviteljski odnos, neki distancirani, zavisno od karaktera i funkcije.

U odličnom filmu Dana Fogelmana “Danny Collins”, Al Pacino glumi ostarjelu folk-zvijezdu iz 1970. kojem menadžer za rođendan poklanja pismo Johhna Lennona koje mu, sa zakašnjenjem mijenja život. U finalnoj sceni Collins sjedi na bolničkom krevetu sa sinom sa kojim pokušava da se pomiri a koji čeka rezultate krvnih pretraga čiji ishod može da bude fatalan. Collins mu priđe, zagrli ga i kaže mu kako sada treba da se fokusiraju na to kako mu se ljekar obraća. Ako ljekar uđe i oslovi ga formalno, odnosno po prezimenu, “onda je loše i dok trepneš daje ti neke stvari od kojih ti se povraća jer mu se ne dopadaju tvoji nivoi”, misleći na, dakako, referentne vrijednosti u krvnim pretragama. Ako ga, međutim, oslovi po imenu, onda znači da su nalazi dobri. To je ono što sada želimo, kaže Danny Collins sinu, da nam se obrati po imenu.

Isto tako je i sa Bosnom i Hercegovinom, sada nam treba da nam se obraćaju direktno, bez okolišanja i uljepšavanja, da kontekstualiziraju naše ratove i genocide i da nas porede sa ruandama, bez laskanja, okolišanja i tepanja, jer ćemo se samo na taj način suočiti sa realnošću. A to nam je, naime, prijeko potrebno.