Kliker.info

Petnaest dana nakon završetka Sarajevo Film Festivala rediteljka Aida Begić je umorna, ali i zadovoljna. Njen novi film "Djeca" pobrao je u kratkom roku čak šest nagrada i, što je najvažnije, publika ga je prihvatila. Nakon svjetske premijere na prestižnom Filmskom festivalu u Kanu i specijalne nagrade žirija u selekciji "Un Certain Regard", ostvarenje bh. rediteljke osvojilo je i publiku na SFF-u, a na Pesaro Film Festivalu u Italiji "uzelo" je sve tri glavne nagrade. Ipak, o samom filmu, nagradama, daljnjim očekivanjima i planovima s Aidom Begić razgovarali smo nešto kasnije. Prednost smo ipak dali ramazanu, postu, njenoj duhovnoj spoznaji, razlozima zbog kojih je odlučila da se pokrije, o zloupotrebi vjere, tradiciji… O svemu tome bh. rediteljka govori vrlo otvoreno i iskreno.

Prvo da Vas upitam šta Vama znači ramazan i kakva su Vaša trenutna razmišljanja?

– To je ljepši i bolji od svih drugih mjeseci. To je vrijeme koje koristim da na neki način svedem račune sa sobom. Trudim se da se družim s ljudima s kojima obično nemam vremena da se viđam tokom ostatka godine.

Kako, inače, provodite ramazan?

– Najčešće radno, jer se proteklih godina događalo da smo neke važne poslove, snimanja, pretprodukcije i slično morali obavljati za vrijeme ramazana.

Imate li neka posebna sjećanja iz djetinjstva koja se tiču ovog svetog mjeseca? Kazali ste da niste odgojeni u religioznoj porodici te da ste mnogo kasnije odgovore na mnoga pitanja pronašli u islamu.

– Kao dijete, nisam imala dodira s ljudima koji su prakticirali post tako da nemam nikakvih sjećanja o toj temi.

Tragom duhovne spoznaje, u jednom trenutku odlučili ste da se pokrijete. Marama je u islamu za ženu farz, ali kada je ona obrazovana, umjetnica, samostalna, uspješna, onda to podstiče mnogo više pitanja, poput onog: "Zašto marama?"

– A ja se pitam zašto da ne? O pokrivenim ženama svako ima mišljenje. Bilo da je ono pozitivno ili negativno, najčešće je zasnovano na pretpostavkama ili predrasudama. Jedna potpuno pogrešna predodžba je da pokrivena žena nije obrazovana, da ne može biti umjetnica, samostalna, uspješna… I, što je najzanimljivije, uvriježeno je mišljenje da su pokrivene žene stavile maramu zbog pritiska muža, brata, oca i slično. Dakle, u startu je isključeno da žena koja nosi maramu, ima slobodnu volju i mišljenje. To su strašne stvari i, što je najtragičnije, podržavaju ih ljudi koji se smatraju i nazivaju intelektualcima, umjetnicima, a ustvari su najobičniji rasisti.

Jeste li jedina pokrivena žena koja se bavi igranom formom filma u svijetu?

– Koliko ja znam, da. Barem jedina svjetski afirmirana.

Kako su Vaši najbliži reagirali na Vašu odluku da se pokrijete, suprug, kolege…?

– Nikoga nisam pitala za dozvolu, ali je većina ljudi iz moje bliže i dalje okoline bila protiv. Mnogo se radi na tome da se slika o pokrivenoj ženi izgradi kao nešto ružno, nazadno, seljačko, terorističko. Ljudi su zatrovani takvom medijskom manipulacijom i razumljivo je da reagiraju. Nažalost, mnogo ljudi ne misli svojom glavom nego se povode za onim što im serviraju.

Istakli ste da vjera i tradicija nisu isto te da se kroz tradiciju vjera zloupotrebljava. Kakva je situacija u BiH po tom pitanju?

– U BiH su mnoge vrijednosti poremećene, a osjećanja i neukost ljudi zloupotrijebljeni. Nažalost, vjera se koristila i koristi se u političke svrhe bilo da je riječ o njenoj afirmaciji ili negaciji. Nacionalno i vjersko su se pomiješali i spetljali, gomila licemjera izrodila se dok je bilo popularno da se bude u prvim redovima džamija i crkvi. Sve je to najviše štetilo i šteti vjernicima, ljudima koji prakticiraju vjeru i žive u skladu s njenim propisima. Rumunski reditelj Kristijan Mundžiju (Christian Mungiu) napravio je divan film, koji na jedan dubok i kompleksan način govori, između ostalog, i o čudnom sudaru sakralnog i profanog u tranzicijskom društvu. Ohrabrila bih ljude da pogledaju ponekada i rumunski, mađarski, argentinski film. Jer, gledanje filmova je iskustvo, ako je riječ o ozbiljnim autorima, to je iskustvo, a ne samo puko "ubijanje" vremena.

Iza Vas je izuzetno lijep period kada je riječ o Vašem poslu. Film "Djeca" imao je svjetsku premijeru u Kanu, prikazan je na SFF-u, Pesaro Film Festivalu… Tri festivala – šest nagrada. Uzbuđenje, trema, sada je sve to iza Vas. Kako se danas osjećate nakon svega toga?

– Umorna sam, ali veoma zadovoljna. Nije jednostavno nakon uspješnog prvog, napraviti dobar drugi film. Za mene je važno da sam napravila film koji je bolji od prvog, rediteljski i umjetnički je zreliji. Divno je to da je njegov kvalitet potvrđen selekcijom u Kanu, u jednoj od, za mene, najuzbudljivijih selekcija tog festivala. Nagrada koju je film dobio, izdvojila ga je među najbolje od najboljih. Sve u svemu, mnogo je razloga za zadovoljstvo, ali ja znam koliki rad i trud stoje iza toga tako da mislim da sam zaslužila da se malo odmorim nakon svega.

Svrstani se među najbolje i najperspektivnije autore današnjice. Budućnost ste svjetske kinematografije. Veliko breme za Vas ili…

– Pripremajući film "Djeca", borila sam se s tim osjećanjem bremena i očekivanja. Za umjetnika je to poguban osjećaj, koji sprečava kreativnost i slobodu. Nagrade, potvrde i priznanja su divna stvar, potrebne su i ohrabrujuće, ali ne bi trebale biti jedini motiv za rad.

Scenarij "Djeca" imali ste već 2008. kada je u Kanu i na SFF-u prikazan Vaš igrani film "Snijeg". Krije li se možda negdje već neka nova priča, možda poetična ljubavna?

– Polako razvijam novi film. Ali, još nije u dovoljno zrelom stadiju da informacije o njemu javno podijelim.

Izjavili ste da je glas žene u BiH nužan i neophodan te da se donedavno u našoj zemlji ispred i iza kamere njegovala mačo režija. Jesu li žene bolji reditelji od muškaraca?

– Nisam sigurna da možemo generalno tvrditi takve stvari niti a priori vjerujem u podjelu na "mušku" i "žensku" režiju, ali znam sigurno da u samom pristupu radu i senzibilitetu ja ne korespondiram sa stereotipima balkanske mačo režije.

Prošle godine je u BiH snimljen samo jedan film. Talenata je mnogo, sjajnih priča, ali ne i uvjeta za realizaciju. Šta biste Vi mijenjali u bh. kinematografiji, raspodjeli finansijskih sredstava… situaciji uopće?

– Prije svega, potrebno nam je više sredstava od ovoga što se sada izdvaja. Mi nikako da uvjerimo vlast da je ovo čime se mi bavimo, industrija, da mi vratimo najmanje jednaku količinu novca koja se uloži iz BiH, da zapošljavamo ljude, donosimo strani kapital. Jedini način da se film u našoj zemlji ne ugasi jeste povećavanje budžeta, prije svega Fondacije za kinematografiju, a onda i izdvajanje iz drugih sektora.

Čini se da, što su bolji rezultati kada je u pitanju film, to su budžeti manji. Zapravo, nekada mi se čini da je politička ideja i koncept da se kultura u potpunosti uništi. Strašno je kada vladajuće struje nemaju kulturnu politiku, sluh za lijepo i važno. Ova zemlja nije uvijek bila samo rupa na brdovitom Balkanu. Mi smo i u najtežim trenucima, kakve su bile godine opsade Sarajeva, potvrdili značaj kulture i umjetnosti. Tragično je da danas, kada bi stvari trebale biti kudikamo bolje nego tada, imamo situaciju u kojoj je kultura na izdisaju.

Umjetnici danas, ne samo u BiH nego i šire, ne mogu sebi dopustiti luksuz da ne budu angažirani. I Vaši filmovi su prožeti ratom i socijalnom tematikom. Mnogi su danas zasićeni ratom i ratnom pričom. Trebaju li se osvijestiti?

– Naravno da smo zasićeni ratnom tematikom, jer nas posljedice rata ubijaju u posljednjih 17 godina. Ali, dok god su posljedice rata prisutne u životu, bit će i u umjetnosti. Ja radim ozbiljne filmove i ne bavim se zabavljanjem širokih narodnih masa. Ljudi su obasuti površnim i besmislenim sadržajima i nadam se da im je ipak osvježenje vidjeti nešto smisleno i ozbiljno. Jer, dostojanstvo se vraća smislom, razumom i ljubavlju – kao što smo se imali priliku uvjeriti za vrijeme opsade Sarajeva.

Ne pratim Mladića, Milošević mi je bio dovoljan

Rekli ste da nikada ne biste snimili film o čovjeku koji je počinio zločin. Pratite li suđenje Ratku Mladiću u Hagu?

– U filmu "Snijeg" nisam se mogla baviti onima koji su fizički činili zločin. Tragala sam za likom koji se opirao onome što se događalo. Kako istinski ne razumijem zločinačke porive i djela, ne znam da li bih bila u stanju da snimam film o tim ljudima. Ne pratim Mladića, Milošević mi je bio dovoljan da shvatim principe i njihov način razmišljanja. Tako da mi se ne gubi vrijeme u slušanju okorjelog ubice, kojeg tretiraju kao da je nekakav sitni politički prijestupnik.

Nadam se da će film prikazati u Republici Srpskoj

Vaš film "Snijeg" pobrao je više od 30 nagrada. Hoće li "Djeca" imati više uspjeha?

– To ne mogu znati, ali je dobro počeo od same premijere pa do danas. Vidjet ćemo.

Ima li kakvih naznaka o prikazivanju "Djece" u Republici Srpskoj?

– Još nismo imali nikakve zvanične pregovore, ali se nadam se ćemo distribuirati film barem u Banjoj Luci. Senida Alagić-Aletić(Dnevni avaz)