Aida Begić: Marama je dio moje spoznaje
 |
Snijeg, film Aide Begić, 36-godišnje sarajevske redateljice, prikazan je na ovogodišnjem zagrebačkom filmskom festivalu nakon što je osvojio brojne nagrade, među ostalim i u jednom od programa Festivala u Cannesu.
Iako je tema teška, “Snijeg” je optimistična priča o tome kako volja za životom nadvladava rat i smrt. Ali to je priča iz 1997. kad su se tek prvi izbjeglice počeli vraćati, nošeni poratnim entuzijazmom. Biste li takvu priču mogli snimiti i danas?
– Mislim da bih. Vjerujem da taj optimizam i danas postoji, mada u manjoj mjeri, jer ako i nakon deset godina gledate da stvari ne funkcioniraju baš najbolje, gubite dio te nade. No nešto je ipak počelo funkcionirati, neka su povratnička naselja zaživjela, život ide dalje. Činjenica da je život jači od smrti, a konstrukcija od destrukcije – to je nešto univerzalno što se, mislim, može primijeniti i na Bosnu i Hercegovinu 2008.
U BiH vlada otrovna politička atmosfera, a neki tvrde da su mržnja i podjele danas jači nego usred rata. Slažete li se s tim?
– Imala sam 15 godina kad je rat počeo i za mene je rat bio kao neka strašna bajka u kojoj je sve bilo u crno-bijeloj tehnici, znalo se tko su dobri, a tko loši momci i sve se činilo vrlo jednostavno, vrlo esencijalno i strašno i važno istodobno. Međutim, nakon rata zavladao je materijalizam i kao da smo izgubili neke spoznaje koje smo imali tijekom rata, kao da su se svi kriteriji i sistem vrijednosti poremetili. Ali sam svih tih godina mislila da bosanski san postoji i ideja za ovaj film krenula je iz tog osjećaja, iz potrebe da se objasni postoji li bosanski san i što bi on mogao biti. Što je to tako lijepo u mojoj zemlji što me zadržava da u njoj živim i zbog čega se drugi u nju zaljubljuju? Rezultat je bio ovaj scenarij jer govori o ljudima koji su ostali lijepi. Ono što je lijepo i čarobno u toj zemlji još vrijedi, bez obzira na to što, nažalost, u mnogim stvarima stagniramo iako je toliko godina prošlo nakon rata, a u mnogima smo otišli unatrag. Ali u nekim smo stvarima napredovali i nemojte mi ubijati idealizam i optimizam, ja se još trudim njegovati potrebu da vidim stvari u boljem svjetlu.
Je li Alma iz vašeg filma uspjela živjeti od svog rada ili je danas u Švedskoj ili Australiji?
– Ono što je važno za ljude iz sela Slavno je da su oni izborili slobodu odlučivanja. Poenta je da čovjek bira. Ne mislim da je rješenje za sve ljude da se vrate u BiH ili u Hrvatsku, nego da imaju slobodu izbora, da ih nitko ne tjera silom po drugi put da napuštaju svoja ognjišta. Prvi put su istjerani puškama, a drugi je put način istjerivanja novac. Mislim da je to univerzalna tema jer se danas svi na svijetu nalazimo pred odlukom gdje nam netko nudi novac koji će nam pomoći u egzistencijalnim stvarima, ali će nam uništiti dušu.
Kako ste odabrali to selo? Zar je moguće da je već 1997. počeo povratak u istočnu Bosnu?
– To je selo pokraj Goražda, a Goražde je ostalo obranjena enklava. No Slavno je i danas okruženo minama i minskim poljima, ljudi i dalje teško žive. To je jedan romantično-teški život, romantičan u smislu što je selo izolirano, vratili su se uglavnom stariji. Mladih u tom selu nema jer za njih perspektiva nije neka.
Znači, u stvarnosti nema Alme, mlade udovice koja odbija prodati zemlju i otići, radi puno i sanja da će Plavno hraniti pola Bosne?
– Ima, mislim da ima! Jer družeći se puno sa ženama iz Podrinja, sretala sam stvarnu Almu, sretala sam žene koje vjeruju u to da san može postati stvarnost, koje vjeruju da se svojim radom može stvoriti bolja budućnost. S druge strane, mislim da je problem ljudi s ovih prostora da očekuju da se nekako preko noći obogate. Jako malo ih je spremno da ulažu godinama, rade i trude se da bi onda profitirali za 10 ili 20 godina. Možda Alma neće uživati potpuno u plodovima svoga rada, ali hoće njezino dijete ili dijete njezina djeteta. Kao netko tko je nakon rata završio režiju i našao se u praznom prostoru, u zemlji koja nema kameru, koja nema laboratorij i u kojoj je gotovo apsurdno raditi filmove, ni ja ne mogu očekivati da ću u potpunosti ubirati plodove onoga što danas radim, ali se nadam da ću pomoći da se popuni taj prazan prostor pa će drugima koji dođu biti lakše.
Alma je mlada, lijepa, vrijedna, ambiciozna i nosi maramu. Kao i vi. Izdvaja se time od drugih žena u filmu. Zašto ste to tako napravili, i što vama marama znači?
– Alma je ostala mlada udovica. Ona je svoju mladost provela u tuzi, svoje najljepše godine. Njezina potreba za životom i budućnošću intenzivna je, ali isto tako i njezna tuga za mužem kojeg se možda jedva sjeća, ali je ta tuga jako prisutna i nekako je sputava da ide dalje. Ono što je zajedničko meni i Almi mislim da je ta tuga koja daje snagu da vjeruje da snovi mogu postati stvarnost. Žana Marjanović, glavna glumica koja tumači taj lik i ja, koncipirali smo biografiju Alme tako da ona nije bila pokrivena prije rata, znači tada nije nosila maramu.
Ni ja nisam nosila maramu prije rata, nisam odgojena u religioznoj porodici, ni moji bake ni djedovi nisu bili praktični vjernici, ali sam ja sama u ratu počela postavljati pitanja o smislu. Blizina smrti dovela me je do toga da se zapitam zbog čega sam ja tu, što je smisao mog postojanja?
Prošla sam jedno osobno putovanje upoznavajući se sa svim velikim religijama, da bih odgovore na svoja pitanja pronašla u islamu. Marama je moja odluka, marama je dio moje spoznaje i logičan trenutak u mome duhovnom odrastanju. Za žene koje nose maramu obično se smatra da su to napravile pod pritiskom. Nisam odgajana u tradicionalnoj porodici i za mene vjera i tradicija nisu ista stvar. Mislim da se kroz tradiciju vjera zloupotrebljava, za mene je vjera nešto potpuno novo.
Kao novi identitet, a ne vraćanje na staro?
– Upravo tako. Islam koji sam ja upoznala u Bosni je jedan liberalni vid islama, a kad kažem tradicija, mislim na patrijarhalnu strukturu, gdje se religijom žene sputavaju. U patrijarhalnom diskursu su se pod krinkom religije vodile stvari koje nemaju veze s religijom, a dio su primitivizma, tradicije, ali suštinski ne izlaze iz islama.
Taj nazadni, primitivni, patrijarhalni pristup mislim da postoji u svim društvima. Stereotip je da pokrivena žena ne treba raditi, da je glupa, da ne može biti slobodna, da ju je netko natjerao. Da nositi maramu ne može biti izraz nečije slobodne volje. No srećom nisam odgajana u patrijarhalnom duhu, bila sam slobodna, mogla sam raditi što god sam htjela pa je i moj pristup islamu mogao biti neopterećen.
Lik Srbina u filmu, suočenog s očima djeteta, puca i priznaje što se točno dogodilo s očevima te djece. Znate li za neki takav slučaj u stvarnosti?
– Ne. Ali kad sam razmišljala o liku tog čovjeka, shvatila sam da se ne mogu baviti ljudima koji su bili egzekutori, silovatelji… ja to iz svog svjetonazora naprosto ne mogu shvatiti. Vjerujem da ima uvijek dobra u ljudima i za mene je jedini način da se bavim čovjekom koji je sudjelovao u zločinima taj da nađem neke dobre strane u njemu.
Zato ste izabrali lik vojnika koji je sudjelovao, ali nije osobno činio zločine?
– Da, ima neki ljudski potencijal u njemu, čim ima toliko ljudskosti da kaže ja nisam htio, nisam nikog ubio. Mislim da je inače dijalog ono što nedostaje u mojoj zemlji. Nedostaju nam susreti različitih ljudi. Ljudi stvaraju stavove i mišljenja o nečemu što zapravo uopće ne poznaju. Kada bismo počeli više razgovarati, možda bi i u stvarnosti imali više slučajeva da neki Miro dođe i kaže da mu je stvarno žao što je morao biti dio nečega što je bilo tako grozno.
Kažete da ne biste mogli snimiti film o čovjeku koji je počinio zločin. Kako biste, recimo, napravili lik Nasera Orića, legende obrane Srebrenice koji je opet optužen za zločine?
– To je vrlo kompleksno. Rekla sam da se ne bih mogla baviti s tim jer taj momenat, taj čin jednostavno nije u mom svjetonazoru, ne znam odakle bih iz sebe crpila takav lik. Onaj koji je recimo silovao 15 žena za mene jednostavno nije čovjek. Pokušavala sam da iz fotografija tih ljudi, zadubljujući se u njihove oči, shvatim što je to u tom čovjeku koji je recimo ubio obitelj za Božić. Pokušavala sam da iz njegova krupnog plana dobijem odgovor, ali ga još nemam.
Imali ste 15 godina kad je počeo rat. Je li vam žao što niste tada bili u Rimu, Berlinu, a ne u Sarajevu?
– Nije mi žao. Zato što je rat jedno iskustvo iz kojeg ja danas crpim zapravo sve. To je toliko esencijalna situacija, toliko radikalna, koja vas tjera da razmišljate o stvarima o kojima možda nikad ne biste razmišljali. To vas postara preko noći. Rat me primorao da sazrim kao 15-godišnja djevojčica. Možda je bilo gore onima koji su recimo bili u Rimu dok je njihova obitelj bila u Sarajevu.
Jeste li završili svoju priču o ratu, može li ona uopće biti ispričana do kraja?
– Mislim da će rat biti prisutan u filmu i umjetnosti općenito dokle god je prisutan u našim životima. Nažalost, rat je u BiH još jako prisutan, jako su prisutne njegove posljedice. I kad pokušam zamisliti neku ljubavnu priču u Bosni danas, ne mogu, a da ne dotaknem posljedice rata. To bi bilo kao da lažem i sebi i publici. Snježana Pavić (JL)
Komentari