hamburger-icon

Kliker.info

Ahmed Burić : Tišina

Ahmed Burić : Tišina

12 Jula
07:55 2015

Bure11Prijatelj je danas krenuo na more. On, kao i ja, pripada zaboravljenoj, pretpotopnoj generaciji koja kad kaže more – misli na Jadran. Slijeđenje vlastite biografije čudna je stvar, otkako se svijet globalizacijom “proširio”, Adriatic više nije jedino more u našim pojmovnicima.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Slično je, nekako, i s muzikom. Naša generacija kad kaže tu riječ, poznatu i kao glazba, obično misli na rock and roll. Naplavine vremena i šarenilo tržišta u naše su zvučne imaginarije donijele razne zvukove od sibirskih izmaglica tuve, do molitvi derviša s indijskog potkontinenta, preko veselih vinskih višeglasja težaka sa Sicilije.

Sve smo to usvojili kao svoju muziku, svoje muzike, ali kad bi se reklo muzika, znalo bi se na što se misli. Na rock and roll. Na onaj jednostavni, osnovni obrazac 1-4-1-5, za koji još traje mitološka borba za autorska prava, iako su autori već davno tamo negdje gdje ili sviraju svi orkestri svijeta, ili je, pak, apsolutna, veličanstvena tišina.

Tišina nigdje nije glasna kao na moru. Zvuk all inclusivea ili resorta je, ipak, techno, i naše se uši na njega teško navikavaju. Kad mora, a sve rjeđe mora. Tako Skiatos, Kemer, Hurghada ili Costa del Sol nisu malena mjesta srca našega, nego reklame s panoa za odmor klase koja bi sebe mogla smatrati uspješnom da uspjeh u današnje vrijeme nije tako jeftina, i tako profana stvar. Ili, jednostavno, kreditom poništite svu lošu savjest koja se preko godine nataloži.

Šalje svoju play listu: Jane, Between Heaven and Hell, zaboravljeni progressive rock iz Njemačke, koji su engleske novine toga doba cinično prozvale kraut, aludirajući valjda da su njemačke “kupusare” bitno različite od engleskih. A nisu (bile). Skoro uvijek je tu uvod od tri ili četiri minute apokalipse, glasovi preživjelih životinja, valovi koji navješćuju oluju, ili javljaju njezin kraj, onda gitara Gilmour/Page/Bregović/ i blagi glas na tragu, naravno, Floyda. Comfortably Numb, kao centralna pjesma toga vremena, kao spomenik nekakvom susretu simfonijskog izraza i “običnog” rocka. Kako god, nikad to nije bila moja šolja čaja. Kao ni Mott The Hopple, glam koji nikada nije dostigao Bowieja. Teško je vjerovati muškarcu koji pjeva falset, ako nije Steve Harley i Cockney Rebel. Najbolja dva akorda u povijesti, ako me pitate su Sebastian. Dobro, ako ne računamo Lou Reeda, ali mitska bića se ionako ne računaju.

Potom Marvin Gaye, kojeg je stalno pratila neka nesreća, kao i sve nas koji smo prekrupni da bi bili samo zabavljači, pa se na kraju moramo baviti i drugim disciplinama da bi nas se ozbiljno shvatilo. Njemu je, eto, uspjelo da ga svi ozbiljno shvate, osim oca koji ga je u svađi ubio iz puške. Kako biblijski, i kako banalno. Svako zlo na kraju pokaže banalno lice, tome nas je poučila Hanna Arendt, ali skoro da je od svega toga gora festivalizacija zla

Danas je 11. juli, i dvadeset je godina otkad je Vojska Republike Srpske u Srebrenici pobila više od 8300 ljudi, među kojima i značajan broj maloljetnih i radno nesposobnih. Ne mogu gledati TV-prijenos, ne mogu biti ushićen dolaskom princeze Anne, Billa Clintona ili Angele Merkel, nije me briga kako je tamo bilo Aleksandru Vučiću. Sad će likovati razni idioti koji su ionako nipodaštavali zločin, a međunarodnim činovnicima je ionako svejedno: za njih smo mi svi isti, bilo da ubijamo, ili da smo ubijeni. Divljaci.

O čemu ne možemo govoriti, o tome trebamo šutjeti

U mojoj sobi, skoro uvijek nešto zvrnda od ranog jutra: razne play liste, gitara komšije D. koji satima vježba, moje pjesme, utakmice, žamor iz obližnjeg vatrogasnog doma gdje zvono za alarm poziva hrabre vatrogasce da idu spasiti nečiji život ili kuću. Svi ti tonovi ne prestaju do kasno u noć. Danas je helikopter (opet Floyd!?) narušio tišinu. Nekoliko njezinih blagih riječi, telefonski razgovor s majkom, i to bi bilo uglavnom sve.

O čemu ne možemo govoriti, o tome trebamo šutjeti, i možda nije ni mjesto ni vrijeme govoriti o bajramima u Srebrenici, u rano jutro, dok Damir gleda svoje objektive, a ja se kafom pokušavam dozvati poslije noći od tisuću sjenki. O tišini, koja govori kroz vrisak u maglovito jutro, vrisak koji je umjetnik M. Kečo pretvorio u prvinsku skulpturu, izraza nemoći, tišine što ječi, i što ne zna u kakvu bi se materiju ili glas pretvorila. Munkov krik se, ipak, čuje, kao što i Kafkin vapaj izlazi iz svakog njegovog retka. Ali, što (će biti) s nama?

Najveća muzika je, ipak, tišina. To trebamo znati prvo mi koji pokušavamo doseći formu koja bi eventualno mogla odgovoriti onome o čemu bismo htjeli odgovoriti. Ali, kako pretvoriti vrisak u glazbu, kako iz tišine naći glas koji piše pismo? Vjerojatno nikako, jer posljedice onoga što se dogodilo ne može sanirati, niti ublažiti nikakvo umjetničko, čak ni političko djelo.

O tome će najbolje govoriti tišina, izrasla iz poštovanja. Onda kad ovaj dan prođe, i Srebrenicu prekrije ona tišina koja tamo živi ostalih 364 dana u godini.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku