Kliker.info

Ima vic, a ima i priča. Vic, vjerovatno, znate. Kaže, bio neki poduzetan tip, muljator, produkt vremena, i svašta radio: kupovao, preprodavao, “snalazio” se kako narod fino eufemistički kaže.

Piše : Ahmed Burić ( Radio Sarajevo)

I u neke, kad se posao razvio, pošao on i da trguje falsifikovanim školskim diplomama. I pos’o ide, cvjeta zapošljavanje u državnom sektoru, potražnja raste, vazda treba papir, i on radi – “k’o dragstor”. Kad, u jednom trenutku, dođe mu mušterija, i kaže: “Kol’ko ti je, bogati diploma medicine?” On kaže, kako i jest odredio cijenu: “3000 eura.” Mušterija k’o mušterija, žuri mu se, a gleda da malo i spusti, kaže: “Ja imam samo 2000.” “E, zato ću te morat’ malo ispitat’.” – pomalo će rezignirano, ali blago trijumfalistički naš poduzetnik.

Afera “Diploma” koju je prije nekoliko dana objavio portal Žurnal.info, a prenijeli bezmalo skoro svi mediji u državi je, za početak, odlično urađen novinarski posao: krenuli su tragom informacije da se diploma srednje škole može završiti za 15 dana – bez da izdavač diplome ikoga išta propita. Rezultat do kojeg su došli je činjenica da lokalni Poduzetnik ne radi samo sa privatnom školom u Sanskom Mostu čija direktorica Maida Cepić – Habibović, ujedno vrši dužnost direktorice Javne ustanove Mješovita srednja škola Sanski Most. Njezin muž Šemsudin, koji je potpisao diplomu je prokurist bez ograničenja (kakva formulacija, a?) , općinski je vijećnik i trenutno je kadar A-SDA. “Prije nije znao beknuti ni “A”, a sad dijeli sva slova”, reći će jedan njegov sugrađanin.

Bilo kako bilo, Poduzetnik koji obavlja transakcije za sarajevsku regiju zove se Senad Pehlivanović, i za njega SDA mediji tvrde da je kadar blizak SBB-u. Ja’, sad valja oprati ruke, jer je stvar postala ozbiljna, a njeni pipci idu do vrhova (izvršne) vlasti. I prelaze granice Bosne i Hercegovine: jer, na kraju, ispada manji problem to što mladi ljudi kojoj je budućnost oduzeta, za odlazak iz zemlje sa diplomom srednje medicinske moraju dati nekom Pehlivanoviću još 2500 maraka za kartu bez povratka. To ispada kao simbolički akt: eto vam još ovo, pa se nosite… Nego što se diplome izdaju građanima Crne Gore i Hrvatske, pa stvar postaje regionalno zločinačko djelovanje.

Jer, mreža u koju je uhvaćena (ne baš prekrupna) riba iz Sanskog Mosta, obuhvata i neke šire tokove u Federaciji: nezakonite diplome izdavane su iz Visokih škola “Logos” u Mostaru i CEPS u Kiseljaku, privatne srednje škole “Kočerin”, Centra za obrazovanje Široki Brijeg i sveučilištima Vitez i Travnik. Sve konstitutivno, i sve sa ciljem izdavanja diploma zaposlenima u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Dakle, s potvrdom da si, ako si već stranački uposlen, i obrazovan da radiš taj neki često nepostojeći posao. Neke od “diploma” su završile u rukama visokih policijskih dužnosnika, a neke i u Hrvatskoj i Crnoj Gori. U dokumentu koji je SIPA poslala Tužilaštvu stoji da su se policijskim dužnosnicima diplome izdavale po sniženoj cijeni. Kad su već dotle došli, da im se malo i progleda kroz prste.

Je li, onda, ikakvo čudo što Tužilaštvo BiH ne želi provoditi istragu ovog slučaja? Naravno da nije. Ko pravi istragu protiv sebe? tom slučaju morali krenuti od sebe, od svojih uposlenika, šefova, pomoćnika, raznih profila polusvijeta koji su za jednu ili dvije plaće koje nisu zaradili, za par sati u kafani dobili ono za šta je neko sjedio u klupi par godina. No, ne brinite za zdravlje starije gospode u Njemačkoj. Tamo tačno znaju ko im dolazi, i kakve papire nosi, i ne postoji šansa da se neko provuče da radi bilo kakav posao koji bi mogao ugroziti nečiji život. Dakle, problem ovog društva nije u školi u Sanskom Mostu, niti u izvjesnom Ivici Mikuliću koji u tandemu s Pehlivanovićem obavlja ‘kićenje’ akademskim znamenjem za od 1500 do 5000 eura, nego u činjenici da je ono – temeljno kriminalizirano.

Jer, da nije tako, kako bi titule profesora – doktora sticali oni koji se muče s proširenim rečenicama, kako bi se katedre na sveučilištima sticale putem nasljedstva, i kako bi, na kraju, ljudi koji trebaju raditi na uspostavi i očuvanju pravne države, sjedili u institucijama sa, u osnovi, lažnim papirima?

A za to postoji odlična priča, koju ovaj tekst od početka duguje. Kaže, bio onaj jedan zastupnik u Kantonalnom parlamentu, prototip svega onoga o čemu se ovdje zbori, užas po svim pitanjima, predsjednik Upravnog odbora Zavoda za zdravstvo, pronevjerio silne novce, danas negdje između pritvora i zatvora, da mu ime ne spominjem, znate ko je, pisali smo o njemu u stotinama navrata. Samo u jednom trenutku sam osjetio empatiju za to strašno biće, a to je bilo kad je, tako barem, priča kaže, sam za sebe, u privatnom društvu izjavio:

“Dobro, jesam ukr’o ovo sve što me optužuju, ali sam, makar, diplomu pošteno platio.”