hamburger-icon

Kliker.info

Ahmed Burić : Intendant i ”intendant”

Ahmed Burić : Intendant i ”intendant”

31 Marta
11:14 2007

Piše :  Ahmed Burić (Oslobođenje)

U sjeni posjete hrvatskog premijera i njegove delegacije Sarajevu, u zemlji zapadnog susjeda odvija se drama s elementima sapunice, koja bi nama u Sarajevu i BiH mogla biti zanimljiva i poučna iz puno razloga. Budući da živimo u zemlji koja u hrvatskom modelu tranzicije (nekad s pravom, ali češće napametno i prepisivački) vidi skoro siguran put u Evropsku uniju, čime je zamijenjena nekadašnja odrednica Velikog Svijeta. Pogleda li se stvar samo malo s druge strane, eto nas u središtu operetne priče čiji je “jedini” problem to što je većina njenih aktera umazana do lakata. Snobizam koji uvijek prati takvu vrstu društvenih situacija ispada uvjet bez kojeg se ne može, a sve na kraju ispada groteskno. Ali, hajdemo redom.  Priča o usponima Ive Sanadera i generala Vladimira Zagorca klasična je viktorijanska i kao da je izašla iz pera Williama Makepeace Thackeraya, književnika kojeg po talentu i spretnosti povijest umjetnosti svrstava uz Charlesa Dickensa, valjda najznačajnijeg engleskog pisca 19. stoljeća. Sanader, germanist i germanofil, gospodin finih manira, sklon teatru, ugodnom životu i svemu što uz to ide, na čelo najznačajnije političke partije u Hrvatskoj je isplivao nakon obračuna sa Ivićem Pašalićem, odnosno onim što je ostalo od naslijeđa koje su personificirali Franjo Tuđman i Gojko Šušak. Njihovo vrijeme najtačnije bilježi rečenica “ko je šta jamio – jamio!”, koju je, navodno, u vrijeme svog gospodarenja Hercegovinom izgovorio zloglasni haaški zatvorenik i gospodar života i smrti Mladen Naletilić Tuta. Sanader, koji je podršku svojih birača prvenstveno dobio kao praktičan katolik i politički konzervativac, prepoznat je kao evropsko lice dobro došlo na svim stranama. Ukratko, njegova pozicija zasad izgleda maksimalno ugodna: između evropski (ma šta to značilo) nastrojene hrvatske javnosti može mu pripasti zasluga za uvođenje Hrvatske u EU. U tom smislu valja gledati kako mu se prilikom regionalnih posjeta na sve strane dodvoravaju. Neka, reklo bi se, iako se udovoljavanju taštinama suštinski problemi bosanskohercegovačkih Hrvata neće riješiti. Koncept Sanaderove “uljudbe”, ma koliko bio manjkav i površan, barem je izvana civiliziran. Nemalo sam bio iznenađen kad mi je prije nekoliko godina kolega Predrag Lucić, urednik “Feral Tribunea” i jedan od najtalentiranijih hrvatskih pjesnika s kraja 20. i početka ovog stoljeća, rekao da je prvi čovjek koji mu je ponudio igranje “Feral Tribunea” u splitskom kazalištu još 1993. bio tadašnji intendant Ivo Sanader. Pisati o tome da je HDZ bio predmet najotrovnijih, što znači najboljih satira na ovom jezičkom području je, nadamo se, suvišno, ali eto. Bog radi na misteriozan način, zar ne? – rekli bi Englezi. Drugi lik iz ove priče je nekadašnji vozač šefa Tuđmanovog obezbjeđenja, kojeg je povjerenje mafijaškog kruga oko nekadašnjeg predsjednika izbacilo na površinu. I donijelo mu istovremeno nespojive atribute – jednog od najbogatijih poduzetnika u Hrvatskoj i najodlikovanijeg generala, koji, kako vele službeni dokumenti, na frontu nije proveo ni dana. Od antičkih ratova do Drugog svjetskog, praksa je bila jasna: kad se čovjek bavi biznisom, nema vremena za ratovanje – i obrnuto. Problem naših društava je, uglavnom, to što su te dvije komponente uvijek morale ići skupa. I tu dolazimo do onoga što se tiče nas: priča o tome da je neki “biznismen” krenuo od nule i u današnjem Sarajevu pravi oblakodere optužujući druge da su kriminalci, blago rečeno, nepristojna je i netačna. Vlasti u devedesetim su počivale na “uglađenim”, ne baš prepametnim, i Gazdama odanim tipovima koji su u torbama nosili novce na tajne račune i kojima nikakav problem nije izvaditi milion eura i angažirati jednu od najskupljih advokatskih kancelarija u Evropi, kao što je to neki dan elegantno učinio Zagorec. Takvi “intendanti”, spadali su u sam vrh nomenklatura i danas sebe nazivaju poštenim biznismenima. Okrenete li se oko sebe i pogledate, vidjećete ih svugdje, ako ne njih, onda spomenike njihove moći. Oni su svuda, čak i nad glavom pisca ovoga teksta u trenutku njegovog nastajanja. “Indendanti” zločinačkih sistema, poput Zagorca, slikaju se u skupim odijelima, otvoreno pokazuju svoju moć, ali ih odaje taština. Oni sve moraju poklopiti, jer znaju porijeklo svoje moći. Njihov je glavni zadatak spriječiti da se pored njih razvija i neko drugi, nešto drugačije.  Ali, sjetimo se sudbina Thackerayevih junaka: sreća je varljiva, pogotovo kad su paktovi u pitanju. Zato je jedini model koji kod takvih stvari valja primjenjivati – civiliziranost. Veliki broj stvari na svijetu je pitanje nivoa, odnosno visine s koje se određena stvar posmatra. Hvaliti se da gradite mjesto s kojeg ćete istovremeno gledati utakmicu i Sarajeva i Željezničara je bespredmetno i odaje megalomaniju. I priču o tome ko je šta “jamio.” A ima i nepoznavanja temeljnih stvari. Nikada u povijesti ovog tužnog mjesta kakvo je Sarajevo danas te se dvije utakmice istovremeno nisu odvijale. Niti će, bez obzira koliko se neko trudio da pokaže svoju moć. Jer, naprosto, to nije prirodno. 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *