hamburger-icon

Kliker.info

Ahmed Burić : Halo, Prosinečki!

Ahmed Burić : Halo, Prosinečki!

Januar 05
16:52 2018

Konačno je Bosna i Hercegovina dobila novog selektora Reprezentacije: okončana je višemjesečna sapunica, sa natezanjem, “mahanjem” raznoraznim svjetskim zvučnim imenima, e da bi se, valjda, dalo na važnosti organima Saveza koji trebaju izabrati novog Šefa.

Piše : Ahmed Burić (Avangarda)

S jedne je strane poslovična zluradost oglašavala da je Roberta Prosinečkog izabrao dio klike koja “ne navija za Bosnu i Hercegovinu”, a s druge i zrno razuma na koje poziva bivši kapiten Reprezentacije Vlatko Glavaš, koji kaže: “Mislim da je način izbora selektora van pameti, ali ako smo već izabrali Prosinečkog, onda čovjeku treba pružiti podršku, a moju ima. Međutim, želio bih istaći da sam uvijek bio za to da na funkcijama budu domaći treneri.”

Gospodin i drug Vlatko zna da takve stvari ne idu glatko, i da uvijek valja zadržati kakvu-takvu distancu i ne ići u sukob sa lokalnom strukom. Pošteno, reklo bi se, ali ta stvar je sve, samo nije jednostavna. Pogleda li se spisak trenera koji je osvajao Premijer ligu BiH (Jovin, Džidić, Barbarić, Musemić, Jagodić, Osim, Ištuk, Karačić, Jović, Uščuplić), uz sve poštovanje, neće se moći naći na koga bi se odmah moglo uprijeti prstom i izabrati ga za selektora. Naša liga je, jednostavno, više patnja nego brend, klubovi često mijenjaju trenere ugledajući se na engleski Premiership, a pružaju manje nego u moldavskoj Diviziji Nationala. Iz te baze, jednostavno, nije moguće napraviti nadogradnju. S druge strane je Savez (ne)organiziran kao i država: u osnovi zatvorena struktura u kojoj se tačno zna čije se privilegije moraju čuvati. Odatle i stalno licitiranje Izvršnog odbora, spominjanje Lippija, Seedorfa, odugovlačenje i magla. Na kraju, nije ispalo najgore, Prosinečki je dokazan čovjek u svijetu iz kojeg dolazi, nije na vrhu, ali mi i ne možemo tražiti „top“, nego valja uzimati najbolje od onoga do koga se može doći.

Podvučeno Žutim

Veliki Žuti bio je magičan igrač, jedan od najboljih balkanskih vezista svih vremena. Ima i solidnu trenersku karijeru, koju treba, što bi se reklo, podvući žutom: radio je kao pomoćnik Slavena Bilića u Hrvatskoj, bio u Crvenoj Zvezdi i u Turskoj, krenuo u izazov u Azerbejdžanu, dobro počeo, i eto ga sada ovdje, u Sarajevu. Sa sobom uvijek vodi dvojicu pomoćnika, otvoren je, pristupačan medijima, uredno se javi na svaki telefonski poziv, nije namćor, i kad nešto želi reći zna kako se to radi. Ako ćemo iskreno, nije ovdje došao zbog para, azerbejdžanski energetski resursi prave ih puno više nego obogaljena bosanskohercegovačka privreda i krediti MMF-a.

Posao mu je, u smislu plasmana na veliko takmičenje nešto lakši u odnosu na njegove prethodnike: treba odvesti ekipu na Euro 2020, na kojem će učestvovati 24, od ukupno 55 evropskih reprezentacija. U duhu činjenice da na finansijskom planu reprezentativni fudbal gubi bitku od klupskog, prvenstvo će biti odigrano na 12 evropskih stadiona, na taj će se način rasteretiti troškovi organizacije, baš kao što je bilo i sa košarkaškim Eurobasketom 2017. Ta svježa sjećanja prizivaju i još neka moguća iznenađenja, mogućnost da neko “mali”, poput Slovenije, zasjedne na evropski tron i otvori novu stranicu evropske (fudbalske) historije.

Praznik u Sarajevu

Što se posla unutar ekipe tiče, niko, pa ni sam Robert Prosinečki nije siguran šta će i koga u ovom trenutku zateći u svlačionici: već je najavio razgovor s Lulićem i Ibiševićem, oko moguće revizije njihovih odluka o završetku igranja za reprezentaciju. Ipak, tvrdi da će se osloniti na mlađe snage i gledati naprijed. Istina, ekipu čeka smjena generacija: Robi će morati deverati „u hodu“ i eklektički „krpiti“ ekipu od onoga što ima i što njegovi skauti uspiju pronaći po evropskim klubovima uglavnom srednjeg i nižeg razreda. No, to i ne mora biti hendikep: jedno od pozitivnijih iznenađenja prošlog Eura bio je Island, čiji su igrači zarađivali kruh po francuskoj drugoj ili belgijskoj prvoj ligi.

Nisam specijalno zaljubljen u tu riječ, ali ono što će najviše trebati Robertu Prosinečkom je – hemija. U ekipi, i oko nje: jedna vrsta zajedništva i bespogovornog odnosa prema Reprezentaciji, koja se, da se ne lažemo, nije uspostavila nikad, pa ni onda kad se Bosna i Hercegovina plasirala na Svjetsko prvenstvo. Ni Ćiro, ni Baka, ni Pape nisu uspjeli stvoriti kult reprezentacije, što je, vjerovatno, posljedica raspadnutosti društva, mentaliteta i ponašanja Saveza.

Poruka Prosinečkog da se „neće baviti politikom“ je poželjna i legitimna, ali je li ostvariva u kontekstu u kojem je baš sve – politika!? Teško. Uspije li, na način na koji je Duško Vujošević u košarci, odbiti negativnu energiju samopromocije lažnih sportskih radnika, inače, uglavnom, ljudi s ruba kriminalno-političkog miljea, biće upisan kao legenda, kao Veliki Žuti, što je nadimak koji je zaradio kao igrač, obukavši dres i Reala i Barcelone. To znamo da ne može svako, kao što znamo i to da velika igračka ne garantuje veliku trenersku karijeru.

Zna to i Robert Prosinečki. Ono što možda ne zna jeste da ga je izabrala grupa ljudi koji ga glatko mogu ostaviti na cjedilu ukoliko bilo šta krene u pravcu koji bi ih mogao ugroziti. O „glavi“ će mu raditi mnogi: bivši igrači, novinari, lobbyji, jaranske šeme i neprijateljske snage. To ga može ojačati, ali i ostaviti bosonogog , baš kao Avdu, junaka iz filma Praznik u Sarajevu koji ostane bez cipela, pa ga mahalac dok ga uvode na saslušanje u bijelim čarapama prozove:

–    Halo, Prosinećki.

Čarape koje je tada, u predvečerje rata reklamirao Robi Prosinečki proizvodila je firma koja se zvala „Udarnik“.

Ni danas mu ništa nije drugo nije preostalo, nego da bude upravo to. I niko ne garantuje da će mu to biti dovoljno. No, sretno mu bilo: ako napravi veliki rezultat biće to potvrda da najbolji prave tamo gdje je najteže.

Kao i toliko puta do sada. Sretno, Žuti!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *