hamburger-icon

Kliker.info

Ahmed Burić : Brian i Edo,život s duhovima

Ahmed Burić : Brian i Edo,život s duhovima

07 Avgusta
17:39 2014

Bure11Ono u što se ne smije upasti je da se grijeh prema jednom narodu iz prošlosti opravdava nečim što taj narod nekome drugom radi u sadašnjosti. Što se pojedinaca tiče, mjera nečije izvanrednosti uvijek se da izmjeriti oprostom. I načinom govorenja o zlu.

Piše: Ahmed Burić (Za Radiosarajevo)

Gaza polako silazi s naslovnica, raščišćavaju se ruševine nakon ko zna kojeg po redu nepravednog  rata između Jevreja i Palestinaca. Osušit će se suze majki koje su izgubile djecu, i ostati da peku, sve do nekog novog ubistva dječaka ili odmazde, do neke nove prilike da zapjenušani pojedinci pokažu svoje pravo lice, i da vidimo licemjerje (zapadnog) svijeta na djelu.

Imam prijatelja, novinski je reporter, jedan od najboljih koje znam, prošao je sva moderna ratišta od Afganistana do Zapadne Afrike, i zna “sve” kad su te stvari u pitanju. Prije dvije godine, poslao mi je e-mail: “Prijatelju, ja sam u Jerusalimu. Ovo je Berlin 1939.” Udahnuo sam duboko, a mozak je krenuo raditi “po svome”: moj drug, dakle, tvrdi da ono što se zbiva u Izraelu jeste nacizam. U takvim se stvarima mora biti oprezan. Koliko se god čovjek trudio da zlo učinjeno svakom pojedincu (i narodu) na svijetu osudi, toliko se treba čuvati da se ne da prostora onima koji će jedva dočekati određenu klasifikaciju i kao iz topa početi ispaljivati mudroserskeo-kafanske aksiome. ”Eto, nacizam. Vidiš ti, nije to bezveze da je njih Hitler progonio, znao sam ja.”

Životom i biografijom sam osjetljiv na tu vrstu “znanja.” Nije li me, uostalom prije nekog vremena tužio jedan seoski pseudoklasik zbog toga što se, mučenik, kandidrao za Predsjedništvo, a na plakatu mu visio slogan “do konačnog rješenja”, eufemizam kojim su se nacisti koristili za masovno istrebljenje Jevreja? Izgubio je proces, a i da nije, opet bih učinio sve da se cijelim narodima ne pripisuju zločinačke etikete. U ovom trenutku, niti je popularno ovako govoriti, niti me briga da zarađujem jeftine poene na tuđoj muci, ali ne mogu si pomoći: na mojoj osobnoj ljestvici visoko iznad popularnosti stoje ideje, a iznad njih – traganje za istinom, ma kakva ona bila. Tome nas je prije nekoliko dana poučio jedan blistav, izvanredan čovjek.

Brian Eno, producent, muzičar, autor, konceptualist, umjetnik sa zavidnim brojem zanata napisao je u svom pismu šta misli o tome šta se u Izraelu događa, i praktično, rekao sve što treba reći: “Što se tiče Mirovnog Procesa: Izraelci žele Proces, ali ne i Mir. Dok se ‘Proces’ dešava, doseljenici nastavljaju otimati zemlju i graditi nova naselja… i kada Palestinci konačno ‘puknu’ i počnu koristiti svoje patetične petarde, bivaju zakucavani i izrezani s najmodernijim projektilima i mecima s osiromašenim uranijem, jer Izraelci ‘imaju pravo da se brane’ (dok, očigledno, Palestinci, nemaju)”.

I doseljenička policija će uvijek rado udariti nekog pesnicom ili uništiti nečiji maslinik, dok vojska gleda na drugu stranu. Usput, većina njih nisu etnički Izraelci – oni koriste “pravo na povratak” Jevreja i nedavno su došli iz Rusije, Ukrajine, Južne Afrike i Brooklyna s idejom o nepovredivom (Bogom danom!) pravu na zemlju, te da su Arapi isto što i “gamad” – jednostavna stara škola rasizma isporučena s istim arogantnim, besramnim jezikom koji su koristili za dječake Louisiane.

Veličina Enovog pisma nije samo u tome što je kao pametan čovjek rekao da je “mitska svijest o svetoj zemlji” izvor neprestanog nasilja nad Drugim, koji živi već tisućljeća na njoj, u postmitskoj stvarnosti, i ima pravo na nju, nego i u činjenici da taj čovjek impresivne biografije, u njoj ima i tačku u kojoj je morao pokleknuti pred (islamskom) cenzurom.

Eno i Edo

Ispričat ću vam priču: jedna od osobno najvažnijih referenci u razumijevanju svijeta je album My life in a bush of ghosts, art-rock uradak koji su potpisali David Byrne, osnivač i frontman megapopularne grupe Talking Heads, i narečeni gospodin Brian Eno. Tih 39.09 minuta muzike, su “privatna” relikvija, nešto čemu se – kao najdražim stripovima iz djetinjstva, ili stvarima s rukopisom rahmetli oca, poput vjernika koji ponavlja sebi najdraži dio nekog svetog teksta – uvijek iznova vraćam i uvijek iznova pronalazim nove, genijalne detalje. Naime, nedugo po objavljivanju te ploče, organizacija nazvana Islamic Council of Great Britain, zatražila je da se izbaci pjesma Qu’ran, zbog toga što vrijeđa osjećaje muslimana. Ovo je ta pjesma:

Bez obzira što je zaista teško naći bilo kakvu potvrdu za takvu tvrdnju, na svakom sljedećem izdanju ta je pjesma izbačena, pa je ta ploča, koja je u dobroj mjeri najavila šta će se u narednih desetak godina od njezina objavljivanja događati u popularnoj muzici – osakaćena. Umjetnicima je, dakle, bilo uskraćeno pravo izražavanja, ali to Enou nije pomutilo sliku svijeta: za vrijeme rata dolazio je u opkoljeno Sarajevo, učestvovao u stvaranju Pavarotti centra u Mostaru, išao u Palestinu…

Čitajući pismo jednog drugog muzičara, Ede Maajke koje ovih dana kruži društvenim mrežama, osjećam opet onu istu vrstu prijezira prema masi, gomili koja sudi i koja će podržati nekoga samo kad im maše šarenom lažom za koju su uvjereni da im konvenira. Razočarani hip-hop majstor piše: “Ljudi me vrijeđaju putem interneta, ne samo mene nego cijelu moju obitelj. Ako pogledate, većina tih uvreda dolazi iz razloga jer sam oženjen Jevrejkom. To pokazuje mržnju prema Jevrejima koja me je iznenadila količinom./…/ Dok sam bio oženjen Hrvaticom znalo je biti pljuvanja, ali ovo sada je čista mržnja i totalno pretjerivanje. Ljudi koji generalno mrze Hrvate, Srbe, Bošnjake, Jevreje, Palestince, ili bilo koju etničku, religijsku, ili rasnu skupinu, nisu moji prijatelji i za mene su u najmanju ruku bliski fašizmu. Takvih ima svugdje, moja greška je bila što sam mislio da među Bošnjacima ima malo toga, ali svi ovi komentari na mom profilu, na portalima i netu, ispod članaka vezanih za mene mi govore jednu drugu tešku istinu, govore je svima nama. Doslovce me se udaljava kao sina koji je uradio nešto loše jer je oženjen za pripadnicu druge religije i nacije, dok se na Jevreje gleda kao na sramotu i dehumanizira ih se sa svakom rečenicom. Ja sam ponosan što sam Bosanac, ponosan sam što imam i bh. i hr. pasoš, i volim svoju obitelj ma koliko je vi mrzili. Ja volim sve ljude i ne dijelim ih po naciji i religiji.”

Nema gluplje stvari nego nabacivati političku krivicu nekome zbog izbora njegovog partnera. Edi Maajki se, nažalost, dogodilo upravo to, i apsolutno ga treba podržati. Zlurad bi mozak odmah mogao pomisliti – “jah, Edo, lijepo je bilo biti zvijezda među Bošnjacima, pogledaj malo i drugu stranu, kako je kad te pljuju po forumima, psuju ti mater i prevrću crijeva” – ali ovdje takve zluradosti ne bi trebalo biti. Dakle, kratko i jasno: Berlin 1939. I Eno.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *