Abdulah Sidran : Tražim zemlju, grad i državu koja bi mi osigurala pristojnu starost
Trajekt za Split, 8. septembra. Vraćamo se sa festivala u Ankoni. Sidran nije raspoložen za razgovor. "Taj zec je u šumi! Zašto da vrtimo prazan ražanj?" Sutradan, u autu za Sarajevo, pokušavam dogovoriti intervju. Ne prihvata. "Neka prođe barem mjesec". Nagoviještena mogućnost da Kusturica – 25 i 30 godina nakon nastanka proslavljenih i kultnih filmova "Sjećaš li se Doli Bel" i "Otac na službenom putu" – režira još neki film prema Sidranovom scenariju, izazvala je lavinu komentara, oduševljenja i suprotstavljanja, osuda i pohvala. Podršku takvoj ideji dali su neki najistaknutiji bh. intelektualci (Dževad Karahasan), ali su glasnija i brojnija protivljenja, osude, čak i uvrede kojima se dovodi u pitanje Sidranov "obraz", čast, moral. Sidran se ne oglašava. Bašta kafane "Šetalište", 1. oktobra. Okupilo se stotinjak manje ili više poznatih, više ili manje uglednih Sarajlija da obilježe osmu godišnjicu smrti majstora kratke pripovijetke Darija Džamonje. Među brojnim poštovaocima velikog pripovjedača i akademik Sidran.
Je li vrijeme da radimo intervju, prošlo je mjesec?
– Jeste prošlo, ali se ništa novo nije dogodilo. U italijanskome loncu, takva se jela sporo kuhaju.
Dogodilo se u medijima. Gotovo da ste izvrgnuti linču. Napadaju čak i na novinare i medije koji su izvještavali iz Ankone. Zar nemate baš nikakav komentar?
– Malo sam nešta o tome napisao u "Globalu", ko zna jesam li trebao i toliko. Ne može čovjek biti pametan. S jedne strane neuki narod, sa druge teški prefriganci, hulje i reketaši, s kojima je najbolje nemati posla. Šokantna je, međutim, činjenica da javno suđenje mome moralu priređuje Senad Pećanin, osoba koja već godinama predstavlja mjernu jedinicu za pokvarenost i nemoral. Iz čijeg sve tanjira taj nije kusao, i u čiji sve tanjir taj nije pljunuo! Znaš li ti da je on mene svojevremeno u toj svojoj novini proglasio krivcem za atentat na Željka Kopanju? Ovih dana u istoj novini objavljuje strašnu potvoru da je Marko Vešović ubio Maka Dizdara! Vešović i Sidran, naravno. Molim, isključi diktafon!
Kazuje nam zatim kako se, govoreći u diktafon, više puta opekao, pa predlaže da mu pitanja za intervju dostavimo u pisanoj formi. "Možemo poslije nešta usmeno doraditi, koje potpitanje, ali konačna verzija teksta, ono što će biti objavljeno, da prođe kroz moju mašinu. Ne vjerujem više bratu rođenom!" Nije to baš uredu, ali prihvatamo prijedlog. Razgovor koji slijedi rezultat je višednevne (elektronske, telefonske i usmene, žive) komunikacije na liniji Sarajevo – Goražde – Sarajevo. Nastavljamo gdje smo stali.
Šta biste poručili dušebrižnicima i tobožnjim moralistima koji Vam dijele lekcije?
– Oni imaju jedan veliki problem i tu im niko ne može pomoći. Jasno je da niko od njih neće određivati moj značaj i moje mjesto u istoriji naše kulture. To je već prilično "zašarafljeno", definisano. A sa druge strane, ako u toj istoriji uopće bude zabilježen jedan naprimjer S. Pećanin – biće to učinjeno onako kako ja budem htio. Šta će, mora krepavati od muke kad zna da tu činjenicu ne može promijeniti ni kad bi mi svojim poganlucima još sto godina zagorčavao život.
Vi govorite o Pećaninu, ali je prije nekoliko brojeva optužbe u vezi sa smrću Maka Dizdara, u Pećaninovom magazinu, ispisao Makov sin Enver Dizdar?
– Prošle godine je, u sjajnoj ediciji "Bosanski portreti" izdavačke kuće "Vrijeme" iz Zenice, objavljena knjiga "Mak Dizdar". Napisao ju je Majo Dizdar, najmlađi Makov sin. U njoj se, prvi put nakon Makove smrti, dakle nakon 37 godina, otkriva njen neposredni uzrok. Pisac to smatra toliko važnim da o tome govori dva puta, na dva mjesta.
Na 11. strani, ovako piše o satima neposredno nakon Makove smrti: "Enver i ja pitali smo Murkela kako je tata umro. Odveo nas je u moju sobu i izvadio iz džepa plavu kovertu, a iz nje komad službenog papira. Dok je Enver u sebi čitao sa papira, Murkel je tiho rekao: Taj koverat našao sam jutros u poštanskom sandučetu i dao mu ga. Sjedio je za stolom i čitao ‘Život’. Dok sam kuhao kafu, otvorio je koverat, pročitao pismo, i rekao da ga strašno boli u prsima. Nekoliko sekundi kasnije je umro. Glava mu je pala na stol… – Misliš da ga je…? zaustio je Enver pokazavši glavom prema pismu što ga je držao u svojim rukama. – Jeste, to ga je pismo ubilo! – tiho je rekao Murkel."
To je pismo bilo Rješenje o deložaciji, službeni dopis Izvršnog vijeća SR BiH, o čemu Majo ponovo piše na 165., prilažući faksimil pisma na 167. stranici. Pokraj takvih činjenica, konstruirati tezu da su Maka Dizdara ubili sarajevski mladi književnici, zbilja je monstruozno! Da jedna književna polemika prouzroči nečiju smrt uvjerljivo je koliko bi bila uvjerljiva i teza o prokletstvu brojeva: Mak Dizdar, rođen 17.10.1917., umro 14.7.1971. Sedam puta jedinica! Dva puta sedamneska! Dva puta sedamdesetjedan! Ima tu nekog vraga!
Enver Dizdar piše zamršeno, mutno – kako mu je u glavi, tako mu je i na papiru – ali je očigledno da mu se zbog nečega ne sviđa to što je Majo na svjetlo dana iznio istinu. Tu je istinu on, Enver Dizdar, podlo sakrivao tolike godine dopuštajući da mračni nacionalšovinizam za Makovu smrt optužuje nedužne ljude. Enver Dizdar je novinar koji trideset godina nigdje ništa ne piše. Pa od čega živi? Osnovao je Fondaciju "Mak Dizdar" sa divnim programom, krupnim idejama i plemenitom nakanom – da sin nekako živi od minulog rada pokojnoga oca. I to je, na koncu, legitimno. Zašto da ne? Njegova je procjena, čisto trgovački gledano, da na ovim prostorima bolju prođu ima primitivna laž o ubistvu iz nacionalističkih pobuda nego što bi je imala kafkijanska istina o službenom ubistvu koje čini Vlast, izbacujući Pjesnika iz stana kojeg mu je prethodno dodijelila.
Da je imao mašte, kao što nije, da je imao talenta, kao što ga nema, mogao je Enver Dizdar iskombinirati istinu sa šovinističkom laži i numerološkom igrarijom, pa načiniti kakvu zgodnu pripovijetku. Ovako, sramoti sebe a pogani uspomenu na vlastitog oca. Žalosno da ne može biti žalosnije.
Uveliko teku pripreme za Bošnjački sabor. Hoćete li učestvovati?
– Mislim da neću. Bojim se da bih mogao samo ometati posao, što nikako ne bih želio. A nekakva je kolektivna akcija neophodna, makar to bio i jednonacionalni, bošnjački Sabor. Veoma poštujem profesora Filipovića, sasvim su mi bliski njegovi pogledi i razmišljanja o našoj žalosnoj stvarnosti, ali se ne slažemo u jednom krupnom pitanju.
Koje je to pitanje?
– Različito razumijevanje uloge i djelovanja aktuelnog vođe Islamske zajednice BiH. Od današnjega, meni je mnogo draži onaj Mustafa Cerić koji je u Zenici 1996. godine kazao: "Prvo ćemo graditi fabrike! Pa poslije neka svaka fabrika napravi džamiju!" Molim, mijenjajmo temu!
Ademir Kenović bi trebao režirati dokumentarni film o Vama, "Planeta Sidran". Šta je s tim projektom?
– Najprije, to nije moj naslov. Kako bih ja mogao sam sebi tako komplimentirati? Ademir voli jasnoću i jednostavnost, što u filmskim poslovima ima svoj rezon, pa je zbog toga promijenio moj suviše literarni naslov: "Čovječanstvo, tako djetinjasto". Zatim, to nije trebao biti film o Abdulahu Sidranu, nego o raznim Sidranima, planetarnim Sidranima, Sidranima širom svijeta. Sabrao sam ih, u scenariju, desetak, da pomenem samo troje: Ben Sidran, američki džez muzičar i istoričar muzike. Mirjam Sidran, profesor astronomije i teorijske fizike na Kolumbija univerzitetu u Njujorku, Eva Sidranski, romanopisac, dobitnik važnih američkih književnih nagrada. Svi su oni Jevreji, porijeklom iz Istočne Evrope, i čude se otkuda u Bosni neki Sidran, i uz to musliman, pjesnik, scenarist. A u Libanu ima Sidrana koji nisu ni Jevreji ni muslimani, nego nešto treće, našao sam jednog, u novinama, Sami Sidran.
Šta je bilo sa scenarijem? Neko se na federalnoj Fondaciji za kinematografiju s njime krupno nasprdao, dodijelivši mu 9.000 KM! Pa toliko sam ja do sada potrošio na telefone, papire i poštarinu. Scenarij sam odmah povukao. Daću da mi se uradi engleska verzija i tražiti stranog producenta. Ako mi do tada ne pomru svi za film potrebni Sidrani.
Gdje će ovaj naš Sidran biti tada, za nekoliko godina?
– Konceptualni umjetnik Jusuf Hadžifejzović je 1992. godine, na početku agresije na našu zemlju, javno saopštio: "Najviše što mogu uraditi za Bosnu, jeste da spasim umjetnika Jusufa Hadžifejzovića!" Reko, i strugno u Njemačku. U neizvjesnot. Ko mu danas išta može prigovoriti?
Iste godine, ja, teški tradicionalist, nisam otišao u Pariz, u izvjesnost: čekao me plaćen troiposoban stan blizu Sen Žermena, ugovor vrijedan sto hiljada dolara, u njemu stavka o dnevnom džeparcu od 500 franaka – nisam otišao, bilo mi važnije biti u Bosni! I nikome nisam prav, svakome sam za nešto kriv, pljuje me i vrijeđa i kunto i panto, a bošnjački političari što se izmeđuse gurkaju na ovome pedlju bosanske kljaste države smatraju kako je sasvim uredu da ja toj državi otplaćujem dva stambena kredita – samo zato što nisam ni htio ni umio drpiti kakav stan u Alipašinoj ili na Ferhadiji, kad se to masovno činilo, uz njihov "izun". (Ne liči li ovo malčice na Makov slučaj?)
Zato, stalno gledam kako da se od tradicionaliste pretvorim u konceptualca. Pipkam, mjerkam, tražim zemlju, grad i državu koja bi mi osigurala pristojnu starost, a mojoj djeci normalno školovanje nakon moje smrti. Pokušaću sa Italijom. Ako ne uspije, imam u vidu još dvije destinacije.
To zvuči nevjerovatno! Molim Vas, može li, za kraj razgovora, nešto veselije?
– Jesi li primijetila da sam, kad sam odlazio sa one priredbe u bašti kafane "Šetalište", zastao kod prvog stola, na samom ulazu? Nisi. Za tim je stolom sjedio najveći živi bošnjački pisac Nedžad Ibrišimović. Član Akademije nauka i umjetnosti BiH, penzioner. Na stolu je držao dvadesetak primjeraka svoga čuvenog romana "Ugursuz". Najnovije izdanje, izdavač autor. Pogledam malo bolje i shvatim da on tu, za kafanskim stolom, prodaje vlastite knjige. Zato je i odabrao sto na ulazu, tj. izlazu. Da ga ne možeš mimoići. Kažem: "Nedžade, bolan, kako možeš? Mene bi bilo stid". A Nedžad: "Stid je i mene, ali šta mogu kad moram". Kupim dvije knjige, četrdeset maraka. Od onih dvjesto što sam ih, sat i po ranije, posudio od sina Tarika, od njegovog "bajramluka". Zvuči nevjerovatno?
Goražde, 8. oktobra. Ostavljamo pjesnika u miru njegovoga goraždanskog azila, u radnoj sobi nakrcanoj porodičnim uspomenama, starim fotografijama, pljesnivim dokumentima. On privodi kraju pisanje autobiografskog romana "Otkup sirove kože", koji u nastavcima objavljuje "Avazov" sedmični magazin "Global". Maše nam s prozora, dovikuje:
– Nekidan mi bio rođendan! Šezdesetpeti! Nije za štampu.
Bili ste mnogo kritizirani i zbog Vaše izjave o jeziku na našim televizijama. Ima li tu nečeg novoga?
– Novo je to da je pseudohrvatski novogovor ušao u jezičku praksu svih ovdašnjih TV emitera. FTV, BHT, TVRS, PINK, OBN, HAYAT, svejedno. Posvuda su veoma učinkovito zajahali razni čimbenici i dužnosnici, i tu je uzalud formirati bilo kakva povjerenstva za vraćanje povjerenja. Možda je ta ekspanzija i stvar neke neobične, perverzne pomodarije, koćemugaznati, ali je svakodnevna kuknjava raznih ivomirojovića o "ugroženosti hrvatskog jezika" – svakako bezobrazna i licemjerna.
Upravo je pod pritiskom takvog novogovora ugrožen domaći, bosanski jezik i govor, ono što smo, do 1990-ih, zvali bh. književnojezičkim standardom. Pomišljam da bi ivomirojovićima trebalo ispuniti želju i dati im zaseban TV kanal. Neka tu uživaju u ljepotama tuđmanovskog pseudohrvatskog novogovora. A na domaće televizije, umjesto sadašnjih ignoranata i štetočina što nezasluženo jedu lektorski hljeb, zaposliti lektore koji će raditi na spašavanju bosanske jezičke supstance kojoj prijeti zator.
Je li tačno da ste stavili zabranu na izvođenje svojih drama u Narodnom pozorištu Sarajevo?
– Da. Moj advokat je NP poslao pismo u tome smislu. Jedna od tih predstava ("U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce") praktično je, nakon sedam-osam godina, ugašena, a druga ("Prvi put s ocem na izbore") ionako veoma rijetko dolazi na repertoar. Ali sam želio tom gestom iskazati svoje ogorčenje zbog načina rada administracije i rukovodstva Narodnog pozorišta. Nikada, za sedam-osam godina, svoje prihode po osnovu tantijema nisam mogao realizirati na civiliziran način, kako je predviđeno ugovorom. Nego sam uvijek morao opominjati, kukati, moliti, prijetiti, galamiti. Deset dana moram raditi kako bih prisilio izvjesnu gospođu Gordanu iz finansijske službe da radi, tj. da izvrši svoju obavezu.
Šta kaže direktor Pozorišta Gradimir Gojer? Jeste li s njim razgovarali prije nego što ste poslali pismo po advokatu?
– Gospodin Gojer, glavni direktor, čuven sa svoje flegmatičnosti, prebacuje me na prvu nižu stepenicu, ljubaznome direktoru Drame. "Evo ti Sijamija!". Umjesto da me svojom upravljačkom funkcijom zaštiti i posao završi lično, i odmah. Svašta sam mu u telefon nagovorio. Njemu se više nipošto ne smiju povjeravati nikakve rukovodeće funkcije, neka ide u lijepu… hm… diplomatiju! Anila Gajević (Dnevni avaz)
Komentari