Kliker.info

Protutnjalo, ko u trenu, trideset godina. U proljeće 1995, ispred jedne knjižare u Bolonji, kazujem svoje stihove, potpisujem knjige, za publiku od dvadesetak ljudi, mahom bosanskuh izbjeglica. U prvom redu sjedi lijepa, plavokosa i plavooka žena, gleda, guta svaku moju riječ. Nisam siguran, ali mi se čini da bi to mogla biti ona čuvena svetska sportska menadžerka, Mira Poljo. Vidio sam joj koji put facu po novinama. Ali nisam siguran, ne znam, da li je ta čuvena Mira Poljo onaj djevojčurak iz patki, Sabita Polje – Amira. Prilazi mi poslije programa, pruža ruku, predstavlja se, a nema šta da se predstavlja kad mi je sve jasno, kad znam i pred sobom, na njenom licu, vidim oči Sabita Polje, furmana sa Kovača.

Izgrlimo se tu i izljubimo, nekakve ko suze krenule i otud i odvud, čudila se i zabrinula, iza mojih leđa, moja buduća supruga, ali ništa ne rekla, odšutjela, dok ne izvidi stvar. Mira nas odvela u svoj bolonjski stan, tri dana hranila, pojila, po trgovačkim centrima vodala (“Kupujte šta hoćete, ne gledajte u cijene !”), sama kuhala, sve redom bosanske jemeke, sama auto vozila, u gradu nas ostavljala i po nas dolazila. Kako se rastati od takve Bolonje i od takve, u Bolonji, Mire Poljo ?

U stanu, po zidovima, uspomene, fotografije, istorija Mirine menadžerske karijere. Na fotosima, sve sama najpoznatija svjetska sportska imena: Majkl Dordan, Toni Kukoč…nema face koje nema, a tamo, na lijevom zidu, najstariji fotosi, oni sa samog početka karijere. Na njima, uz slavne sportaše, nekakvo žensko burence, ni nalik na Amiru Miru Poljo. Pitam, a Mira kazuje kako je u to doba još živjela u Gorici, imala svoj hotel i menadžerstvom se bavila usput. I imala – stotinu kila ! Stotinu dijeta probavala, mršala-debljala, debljala-mršala, mučila tijelo i dušu, sve uzalud, prima joj se hrana, takav joj metabolizam, za njenu strašnu debljinu nema lijeka. Sa svačime se Amira Sabitova umjela pomiriti, ali da nečemu nema lijeka, i da se nešto ne može riješiti, s time se nije mirila. Raspita se i sazna kako, za trajnu eliminaciju problema debljine, postoji pouzdan metod, doduše invazivni, operativni: skalpel, makaze, rezanje, šivanje ! Radi ga taj i taj ljekar, u Italiji. Odreže se i odbaci ne znam koliko metara crijeva, mnogo crijeva se odbaci, malo ostavi. Pa hrana brže prolazi kroz tijelo, manje se primi, čovjek slobodno jede koliko hoće i kad hoće, a nema šanse da udeblja. Skupa operacija, ali to za Miru nije problem, problem je to što ljekar kaže: Ali znate, ja vas moram upozoriti na sljedeće: ovaj metod jeste apsolutno pouzdan, vi više nikada neće biti debeli, ali ćete živjeti najmanje pet godina manje ! Na vama je da odlučite. Sve mi to svojim riječima kazivala Mira, tih dana u Bolonji, aprila mjeseca 1995. godine: “Ne želim, Avdo, živjeti po svaku cijenu, ne želim Avdo, živjeti onakva kakva nisam !”