hamburger-icon

Kliker.info

Abdulah Sidran : Surmali oči Sabitove Amire Poljo

Abdulah Sidran : Surmali oči Sabitove Amire Poljo

26 Aprila
15:07 2012
Piše : Abdulah Sidran (Slobodna Bosna)
Ne može biti ružno lice sa kojega te gledaju takve oči ! U Sabita Polje bijaše sedmero, što muške što ženske djece, sve jedno drugom do uha, a samo je mala Amira od oca preuzela oči: duboke i plave i bijele i srebrene i tamne i pepeljaste i ljubičaste i svjetlucave, oči za koje Sarajlije kažu da su kao od surme, surmali oči. Takve su oči, tih godina – osim na licu Amire Poljo – blistale na licima još samo dviju-triju sarajevskih cura: Šemse Hrasnice, što se udade za momka-ljepotana, glumca i režisera Nedima Džuherića, Merdžane Iglice, što kao i Šemsa, pođe za umjetnika, glumca i pisca Zijaha Sokolovića, i kod Danute, one Poljakinje što je u Sarajevo, pravo na Likovnu akademiju, dovede grafičar i dizajner Čedo Kostović. Četiri para surmali očiju – da ti pamet stane, da bez očiju ostaneš !
Šemsu Hrasnicu, Đuherićku, prije rata za Bosnu, pojeo neki trbušni karcinom, godinu i po dana nakon što se Sarajevom raširila radosna vijest da ga je pobijedila. Bila počela pisati i knjigu: Kako sam pobijedila rak. Merdžana Iglica, Bogu hvala, živa i zdrava, prevodi sa francuskog, dolazila mi kući s nekim oficirom Umprofora, devedesettreće, htjedoše da me izvedu iz Sarajeva, a ja ne dadoh. isam htio. Kud se djedoše Čedo i Danuta – pojma nemam, ali logika kazuje das u se sklonili u Poljsku, u Krakov, tamo otkuda je Čedo i doveo surmali-ljepoticu.
Sabitova Amira se još curetkom otkinula od kuće, u bijeli svijet, da u kući budu jedna usta manje, a da ona, čim uzmogne i čim svojom pameću napravi nešto krupno, počne pomagati ocu Sabitu, sestrama i braći. Ničiji tad život nije bio lahak, ali se familija Sabita Polje nije brojala u sirotinju. Imali kuću u jednoj zavali – strma kaldrmisana uličica – Baba-Anin sokak se zvala, i našu ulicu Patke (Trifka Grabeža) vezivala sa ulicom Zije Dizdarevića. Imali u tijesnoj avliji štalu, u štali dva prelijepa konja, Divnu i Viteza. Sa njima Sabit radio kod Ogreva, prevozio ljudima ćumur i drva, bio najjači od svih furmana što su danomice dežurali pred ogrevom. Jeste, tada su se prevoznici zvali furmani i u tome imenu nije bilo ničeg ni pogrdnog ni ružnog.

Protutnjalo, ko u trenu, trideset godina. U proljeće 1995, ispred jedne knjižare u Bolonji, kazujem svoje stihove, potpisujem knjige, za publiku od dvadesetak ljudi, mahom bosanskuh izbjeglica. U prvom redu sjedi lijepa, plavokosa i plavooka žena, gleda, guta svaku moju riječ. Nisam siguran, ali mi se čini da bi to mogla biti ona čuvena svetska sportska menadžerka, Mira Poljo. Vidio sam joj koji put facu po novinama. Ali nisam siguran, ne znam, da li je ta čuvena Mira Poljo onaj djevojčurak iz patki, Sabita Polje – Amira. Prilazi mi poslije programa, pruža ruku, predstavlja se, a nema šta da se predstavlja kad mi je sve jasno, kad znam i pred sobom, na njenom licu, vidim oči Sabita Polje, furmana sa Kovača.

Ja sam Mira Poljo.
Uzvratim direktom:
Reci ti meni jesi li ti Sabitova !
Čija ću bit nego Sabitova ? Zar bih ti došla ovdje, da nisam Sabitova ?

Izgrlimo se tu i izljubimo, nekakve ko suze krenule i otud i odvud, čudila se i zabrinula, iza mojih leđa, moja buduća supruga, ali ništa ne rekla, odšutjela, dok ne izvidi stvar. Mira nas odvela u svoj bolonjski stan, tri dana hranila, pojila, po trgovačkim centrima vodala (“Kupujte šta hoćete, ne gledajte u cijene !”), sama kuhala, sve redom bosanske jemeke, sama auto vozila, u gradu nas ostavljala i po nas dolazila. Kako se rastati od takve Bolonje i od takve, u Bolonji, Mire Poljo ?

U stanu, po zidovima, uspomene, fotografije, istorija Mirine menadžerske karijere. Na fotosima, sve sama najpoznatija svjetska sportska imena: Majkl Dordan, Toni Kukoč…nema face koje nema, a tamo, na lijevom zidu, najstariji fotosi, oni sa samog početka karijere. Na njima, uz slavne sportaše, nekakvo žensko burence, ni nalik na Amiru Miru Poljo. Pitam, a Mira kazuje kako je u to doba još živjela u Gorici, imala svoj hotel i menadžerstvom se bavila usput. I imala – stotinu kila ! Stotinu dijeta probavala, mršala-debljala, debljala-mršala, mučila tijelo i dušu, sve uzalud, prima joj se hrana, takav joj metabolizam, za njenu strašnu debljinu nema lijeka. Sa svačime se Amira Sabitova umjela pomiriti, ali da nečemu nema lijeka, i da se nešto ne može riješiti, s time se nije mirila. Raspita se i sazna kako, za trajnu eliminaciju problema debljine, postoji pouzdan metod, doduše invazivni, operativni: skalpel, makaze, rezanje, šivanje ! Radi ga taj i taj ljekar, u Italiji. Odreže se i odbaci ne znam koliko metara crijeva, mnogo crijeva se odbaci, malo ostavi. Pa hrana brže prolazi kroz tijelo, manje se primi, čovjek slobodno jede koliko hoće i kad hoće, a nema šanse da udeblja. Skupa operacija, ali to za Miru nije problem, problem je to što ljekar kaže: Ali znate, ja vas moram upozoriti na sljedeće: ovaj metod jeste apsolutno pouzdan, vi više nikada neće biti debeli, ali ćete živjeti najmanje pet godina manje ! Na vama je da odlučite. Sve mi to svojim riječima kazivala Mira, tih dana u Bolonji, aprila mjeseca 1995. godine: “Ne želim, Avdo, živjeti po svaku cijenu, ne želim Avdo, živjeti onakva kakva nisam !”

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku